Mnogi ljudi sa Balkana odlaze u Nemačku verujući da ih tamo čekaju sigurnija budućnost i veće penzije. Međutim, priče pojedinih nemačkih penzionera pokazuju da ni primanja koja na prvi pogled deluju visoko danas često nisu dovoljna za dostojanstven život.

Jedna od njih je i 82-godišnja Kristi Cimerer iz Minhena, koja uprkos penziji od 1.300 evra i dodatnoj pomoći države teško uspeva da pokrije osnovne životne troškove. Nakon što plati kiriju, zdravstveno osiguranje i ostale obaveze, mesečno joj ostane svega oko 350 evra za hranu, lekove i svakodnevne potrebe.

Kristi živi sama u minhenskom naselju Vestend. Da bi smanjila troškove, od ponedeljka do petka odlazi na organizovane ručkove u centar za starije osobe koji vodi humanitarna organizacija Karitas. Tamo može da dobije obrok po veoma niskoj ceni ili potpuno besplatno. Ostatak vremena sama priprema najjednostavniju hranu i štedi gde god može.

Iako prima i 330 evra pomoći za stanovanje, kaže da joj je bilo veoma teško da zatraži socijalnu podršku.

– Pre bih radila dva posla nego tražila pomoć. Čovek ipak ima svoj ponos. Ceo život sam bila navikla da sama zarađujem i da ne zavisim ni od koga – ispričala je ona.

Kristi je počela da radi još kao tinejdžerka, sa samo 14 godina. Život joj nije bio lak ni ranije. Ostala je udovica pre nego što je napunila 38 godina i sama je podizala petoro dece. Kasnije je ponovo pronašla partnera sa kojim je provela skoro tri decenije, ali je i njega izgubila 2019. godine. Danas ponovo živi sama i suočava se sa brojnim izazovima starosti.

Njeni problemi dodatno su se pogoršali nakon ozbiljnog pada pre četiri godine, kada je polomila karlicu. Od tada koristi hodalicu i proglašena je stopostotnim invalidom. Upravo zbog toga joj je najveća muka postalo kupatilo koje nije prilagođeno osobama sa invaliditetom.

Ulazak u kadu za nju predstavlja veliki fizički napor, a svakodnevne aktivnosti traju mnogo duže nego ranije. Iako nemački sistem nege daje pomoć do 4.000 evra za renoviranje kupatila, taj iznos nije dovoljan da pokrije sve troškove adaptacije. Zbog toga sada pokušava da uštedi novac, dok će deo pomoći obezbediti njena deca.

Kako bi uspela da pregura mesec, Kristi pažljivo planira svaki trošak. Kupuje najjeftinije proizvode, štedi čak i na kozmetici, a najveća sreća joj je što živi u stanu stambene zadruge gde kirija iznosi 610 evra mesečno. U Minhenu, jednom od najskupljih gradova u Nemačkoj, takav iznos danas je prava retkost.

Socijalni pedagog Ralf Emerih, koji radi u centru za starije osobe u Vestendu, kaže da su usamljenost i siromaštvo među najvećim problemima nemačkih penzionera. Prema njegovim rečima, mnogi korisnici centra imaju veoma mala primanja — žene često žive sa penzijama od svega 500 do 600 evra, dok muškarci uglavnom primaju između 1.100 i 1.200 evra.

Osim toplih obroka, centar organizuje i različite aktivnosti za starije građane, uključujući jogu, gimnastiku, kurseve jezika, treninge pamćenja i posete muzejima. Cilj je da stariji ljudi ne ostanu izolovani i da lakše prebrode finansijske i psihološke probleme.

Problem je, međutim, što mnogi penzioneri ne znaju da ovakva pomoć postoji ili ih je sramota da je potraže. Upravo zato pokrenut je projekat „SAVE“, kroz koji socijalni radnici obilaze parkove, trgove i ulice kako bi razgovarali sa starijim ljudima, pružili im anonimne informacije i pomogli im da izađu iz izolacije i siromaštva, piše Dnevno.