Prilikom izdavanja stana pažnja se najčešće usmerava na visinu kirije, depozit, račune i trajanje zakupa. Međutim, postoji još jedna obaveza koja se često zanemaruje – prijava prebivališta ili boravišta zakupca. Zakon predviđa obaveze i za vlasnika nekretnine i za osobu koja u stanu živi.

Prema Zakonu o prebivalištu i boravištu građana, osoba koja drugome pruža smeštaj dužna je da mu omogući prijavu prebivališta ili boravišta i da mu učini dostupnom dokumentaciju potrebnu za prijavu. Ako vlasnik to odbije, može biti kažnjen novčanom kaznom od 10.000 do 50.000 dinara.

Kazna može da pogodi i podstanara

Obaveza, međutim, nije samo na stanodavcu. Podstanar koji boravi van mesta svog prebivališta duže od 90 dana dužan je da prijavi boravište. Ako to ne učini u propisanom roku, i njemu može biti izrečena novčana kazna u rasponu od 10.000 do 50.000 dinara.

Zato nije dovoljno da se vlasnik i zakupac samo usmeno dogovore o tome da će osoba živeti u određenom stanu. Obe strane treba da vode računa o svojim zakonskim obavezama, posebno kada zakup traje duže i kada se stan koristi kao mesto svakodnevnog života.

Prijava ne znači da podstanar postaje vlasnik

Jedan od razloga zbog kojih pojedini vlasnici izbegavaju da prijave podstanare jeste strah da bi zakupac time mogao da stekne određena prava nad nekretninom. Međutim, prijava prebivališta ili boravišta sama po sebi ne daje podstanaru pravo svojine nad stanom.

Reč je o evidenciji adrese na kojoj osoba stalno ili privremeno živi. Sama činjenica da je neko prijavljen na određenoj adresi ne znači da postaje vlasnik nekretnine niti da na osnovu prijave može njome da raspolaže. Ako vlasnik odbija da omogući prijavu i obezbedi potrebnu dokumentaciju, zakupac može da se obrati nadležnoj policijskoj upravi ili policijskoj stanici MUP-a.

Da li mora da postoji ugovor o zakupu

Oko ugovora o zakupu takođe postoje brojne nedoumice. Zakupni odnos ne mora nužno da bude zaključen u pisanom obliku, niti svaki ugovor automatski mora da bude overen kod javnog beležnika da bi postojao. Ipak, pisani ugovor može jasno da definiše prava i obaveze obe strane i smanji mogućnost kasnijeg spora.

U njemu mogu da budu navedeni iznos i način plaćanja kirije, visina depozita, plaćanje računa, trajanje zakupa, uslovi raskida, odgovornost za štetu i popravke, mogućnost podzakupa, kao i pitanje prijave zakupca na adresi. Poseban nivo zaštite može pružiti solemnizovan ugovor sa odgovarajućom izvršnom klauzulom, ali takva forma nije obavezna za svaki zakup stana.

Prijava adrese i porez nisu ista obaveza

Još jedna česta nedoumica odnosi se na poreske obaveze. Prijava prebivališta ili boravišta zakupca nije isto što i prijava prihoda koji stanodavac ostvaruje izdavanjem nekretnine. Te dve stvari treba posmatrati odvojeno.

Obaveza plaćanja poreza na prihod ostvaren izdavanjem nepokretnosti postoji nezavisno od toga da li je podstanar prijavio adresu na kojoj živi. Zbog toga prijava zakupca ne rešava niti ukida poreske obaveze vlasnika stana.

Dogovor nije zamena za zakonske obaveze

Iako mnogi zakupni odnosi funkcionišu na osnovu jednostavnog dogovora između vlasnika i podstanara, obe strane bi trebalo da budu upoznate sa pravilima koja važe za prijavu boravišta i prebivališta. Posebno je važno da vlasnik ne uskraćuje dokumentaciju potrebnu za prijavu, dok zakupac treba da proveri da li je dužan da prijavi boravište.

U praksi, jasno definisan odnos i dokumentovana prava mogu sprečiti probleme koji nastaju tek kada dođe do spora. Trošak nepoštovanja pravila može biti između 10.000 i 50.000 dinara, i to za obe strane u različitim situacijama, piše Dnevnik.rs.