Do skoro sam znao tačno koji je to bio dan, iako je prošlo 15 godina tokom kojih sam stotine puta sanjao B. T. kako, pred mojom majkom, u našoj dnevnoj sobi, repetira pištolj, stavlja mi cev na čelo i govori: “Jednog sam ubio i odrobijao, nije mi problem i tebe”...
Zbog tog dana i događaja sa kamatašem iz Podgorice, od kog je prethodno pozajmio 800 evra, uz mesečnu kamatu od 15 odsto, četrdesetogodišnjak iz Glavnog grada odlučio je, kako tvrdi, da ispriča Vijestima svoje iskustvo sa zelenašima... Dodaje da se odavno razdužio, da je pre 13 godina napustio rodni grad i svoju državu, ali da sećanje na taj dan ne bledi.
Tada dvadesetpetogodišnjak, menadžer poznatog noćnog kluba, u gotovo svakodnevnom kontaktu sa lokalnim zelenašima, danas je daleko od tog sveta, van granica Crne Gore... Prvi put novac je pozajmio sa 20 godina, od trojice lokalnih kamataša, koje je upoznao u klubu. Novac je trošio na kladionicu.
“Do tada sam uplaćivao po evro, ili pet, ali onda dođete u situaciju da zarađujete malo više, pa podižete ulog. Po tiketu 50 ili 100 evra, onda primim platu i treba da dam nešto novca kući, pa pošto stalno gledam ove koji su davali novac pod kamatu, uzmem od njih... Uzmem od njih, jer mi je dostupno. Počelo je sa sitnim iznosima i došlo do nekoliko hiljada evra glavnice, kod trojice kamataša - P. Č., K. M. i trećeg, istetoviranog, sa Starog aerodroma, ne mogu se setiti posle ovoliko vremena kako se zove”, priča sagovornik lista.
Precizira da je osim duga njima, imao i kredit, da je pozajmljivao novac od prijatelja.
“To je trajalo do momenta dok nisam mogao da servisiram kamate na nekoliko mesta, kredit, da vraćam novac prijateljima... Bio sam dužan ukupno pet ili šest hiljada evra. Tada sam rekao porodici. Uvek je tako, porodica poslednja sve sazna, pa je i moja - zadnji su saznali sve. Prodali smo neki deo imanja na selu, razdužili sve. Sa ovom trojicom nikada nisam imao probleme, a dešavalo se da kasnim dan, dva ili tri sa kamatom. Samo K. M. je znao da me ponižava kad me sretne sa nekim u društvu, onda priđe i kaže - ‘Što ne vratiš dug?’, ili nešto tako. To je radio kad god bi me sreo sa nekim i to je jedino što je bilo okrutno sve vreme, ali nisam imao nekih specijalnih problema”, dodaje taj Podgoričanin.
Navodi da su, nekoliko godina nakon što se razdužio, kamataši ponovo ušli u njegov život - opet zbog kladionice...
“Zarađivao sam poprilično novca za taj period, ali sam onda ponovo počeo da igram tikete. Ne rekreativno, nego sa većim uplatama. Onda sam, sa 25 godina ponovo ušao u taj krug i pozajmio novac pod kamatu. Tog puta naleteo sam na surove ljude, i prvi put osetio šta je strah za život. Počeo sam svakodnevno da dobijam pozive i pretnje, iako nisam bežao, već vraćao novac. Sa danom ili dva kašnjenja, ali vraćao. Ukupno sam, na nekoliko mesta, bio dužan oko 8.000 evra, od toga 800 evra najsurovijoj osobi koju sam u životu sreo - B. T. i zbog kog sa prezirom gledam na sve to”, dodaje Podgoričanin...
Pričajući kako je upoznao B. T. seća se da mu je tih dana trebalo 800 evra da “zatvori” kamate i da je pitao druga ima li gde da ih uzme. Navodi da mu je taj drug rekao da on ima prijatelja koji radi sa tim, i da se T. vrlo brzo stvorio sa novcem...
“Ljudi oko mene, moj drug koji je poznati fudbaler i još neki, dugovali su po 50.000 evra na kamatu, moj dug je i tada bio veliki za mene i porodicu, ali je bio smešan za ove koji su nam davali novac... Doneo je 800 evra, ja mu vratio po 120 evra dva meseca, treći mesec zakasnio sam dan, pošao do njega i rekao mu da ću doneti sutra. Izgledalo mi je kao sa ovima od kojih sam prvi put pozajmljivao novac i govorio im - uvećajte za 10, 20 evra... Vratio sam mu novac sutradan, narednog meseca sam zakasnio dva dana i pošao kod njega, ne da mu pobegnem ili tražim da prolongira, nego da kažem da ću novac doneti tog dana, kada bude uplata, a najkasnije sutra. Ono što se dešavalo tog dana razlog je zbog kog sam se prepoznao u svim tekstovima, u ovom istraživanju, razlog je što još ne mogu da zaboravim cev pištolja na mom čelu, kako me gleda dok pita hoću li da me ubije... I sve to zbog 120 evra”, priča on dok mu podrhtava brada...
Podgoričanin dodaje da je otišao blizu stadiona pod Goricom da potraži B. T. i objasni mu da će tog dana dobiti 120 evra.
“Rekao sam mu to, on je rekao da je u redu, ali da sednem sa njim na piće i doručak u lokal ispod stadiona. Odgovorio sam mu da ne mogu, da moram da se vratim na posao i da sam došao samo da ne pomisli da me nema... Maltene me oteo i vodao sa sobom nekoliko sati, tokom kojih je dva puta pretio da će me ubiti, ponižavao me... Prvo smo bili u jednom kafiću, pa u drugom, onda je pozvao druga M. N., inače u to vreme vlasnika kladionica ‘P.’ i pričao sa njim da ja čujem i prepadnem se. Pitao ga je ima li šta da mu se radi za dnevnicu, jer ima dužnika koji nije doneo novac. Kada mu je rekao da nema, pitao ga je da me spuste kod njega u kuću... Posle toga usledilo je ponižavanje, vodio me kod frizera kod kojih se šišam oduvek, pitao znaju li me i kada su potvrdno odgovorili, pitao ih je hoće li da daju novac za mene. Kada su rekli da nemaju, izveo me iz salona i uveo u kladionicu Š., u koju sam često svraćao i isto uradio. Njemu nije tražio novac, pitao je poznaje li me i kada je odgovorio da smo komšije, izvadio je pištolj, repetirao ga i prislonio mi cev na čelo”, priča Podgoričanin o svom prvom susretu sa ozbiljnim pretnjama.
Navodeći da je to prvi put u njegovom životu da se susreo sa takvom surovošću, opisuje Podgoričanina koji je osuđivan zbog ubistva, kako se ponašao, kako mu je pretio...
“Dug od 800 evra toliko je minoran, da nisam mogao da pomislim da ću da nastradam, pogotovo ne ako sam mu već plaćao kamatu i došao da mu kažem da ću tog dana ili sutra doneti 120 evra. Međutim, tada sam shvatio koliko je to surovo stvorenje. Držao mi je cev repetiranog pištolja na čelu i rekao: ‘Hoćeš li da te ubijem sad, odmah, na licu mesta? Znaš da sam robijao za čoveka, do zadnjeg časa sam odležao to što je trebalo. Nije mi problem ni za tebe’. Govorio sam mu da ću mu dati novac, da je možda već uplaćen ili da ću pozajmiti da premostim. Makao mi je cev pištolja sa čela i naterao da me vozi kući... Parkirao se ispred zgrade i ušao za mnom u stan kod majke, penzionerke, žene koja je nas dvojicu podigla sama, jer je otac umro kad smo bili deca. Ušao je u dnevnu sobu, izvadio pištolj, opet ga repetirao i pitao je: ‘Hoćete li sad da ga ubijem? Ovde na licu mesta, pred vama?’ Majka ni danas ne može da se oporavi od tog šoka”, govori Podgoričanin.
On dodaje da su istog dana vratili B. T. kompletan dug, ali da je ta situacija njegov život u potpunosti promenila...
“Još nepune dve godine ostao sam u Podgorici i otišao, sklonio sam se iz ove sredine nastrojene samo da osuđuje, obeleži nekoga i vuče na dno. Ta situacija promenila je moj život u potpunosti, jer sve što se dešavalo pre toga, stalo je u tih nekoliko sati. Oformio sam svoju porodicu, normalizovao život i počeo trezveno da razmišljam o svemu što se dešavalo, kako se ne bi ponovilo... Kamataši su mi tada bili dostupni, nije niko morao da garantuje za mene - tražim im i oni donesu ili pošalju po nekom. Nisam morao da zalažem imovinu, to su kasnije počeli da rade. Možda sam im bio simpatičan kao menadžer popularnog kluba, neko ko dosta ima i dosta troši na izlaske, putovanja, kladionicu...i kog mogu vrlo lako da uhvate u svoje kandže... Znao sam ko su i kada sam prvi put uzimao novac, jer sam slušao priče šta rade ljudima - da ih prebiju, slome... ali sam to shvatio tek nakon dana sa B. T. i nakon što sam se, maltene izopštio iz grada u kom sam odrastao i sve sagledao sa daljine... Nikada nisam napravio prekršaj, a kamoli krivično delo. Nisam tučaroš, nisam problematičan. Nikada nikoga nisam prijavio, pa ni njega, i to isključivo iz straha za život moje majke, brata i moj. To je izazvala njegova surovost”, priča sagovornik Vijesti...
Dok, tokom razgovora, ređa slike koje deceniju i po pokušava da izbriše iz sećanja, prepričava kako i dalje, noćima, sanja scenu iz kladionice i dnevne sobe u stanu njegove majke.
“To je bila takva surovost da taj dan nikada neću zaboraviti. Godinama sam se budio sa košmarom. I kada sam dobio svoju decu sanjao sam ga, budio se uveče... Iako nikada posle toga, ni u prolazu, ni na fotografiji, ni nigde, nisam video B. T. i danas jasno vidim njegov lik, mladež na bradi i surovost koju u životu nisam video. To je nešto najgore što čovek može da doživi. I zamislite, za taj novac. Znam svakakvih priča, ali da je neko to radio za 800 evra, to nisam čuo... Voleo bih da ovo pričam javno, u nekoj emisiji, da ispričam taj dan od kad sam ustao do majčinog pogleda kada je pred njom prislonio cev pištolja na moje čelo, do njenih očiju koje i sada vidim takve kakve su bile u tom trenu... Da pričam kakav je to trag i kakve posledice ostavilo na moju porodicu, da pričam o majčinom licu tog dana, jer to nikada neću zaboraviti. Nikada neću zaboraviti ni njegov lik, njegovu okrutnost i surovost, kakvu nikada nikom ne bih želeo da doživi”, dodaje sagovornik lista...
Istraživanje “Vijesti” pokazuje da se dužničko ropstvo ne dešava samo “neodgovornima”. U njega mogu upasti svi - i mirni i vredni, i radni i odgovorni, i jaki i slabi. Zelenaši čekaju samo trenutak slabosti.
Potvrđuju to i rezultati ankete - deo građana se zaduživao iz nužde, kada institucionalna pomoć nije bila dostupna ili je bila prespora, dok je značajan broj ulazio u dugove kako bi održao stil života iznad realnih mogućnosti ili pokrio kockarske gubitke, odluke koje danas, u razgovoru sa novinarkom, prepoznaju kao teške lične greške.
Ko daje novac ili druge potrošne stvari na zajam i pri tome ugovori nesrazmernu imovinsku korist, kazniće se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom, glasi opis krivičnog dela “zelenaštvo” u Krivičnom zakoniku (KZ) Crne Gore. Ako zelenaš pri tome “iskorišćava teško imovinsko stanje, teške prilike, nuždu, lakomislenost ili nedovoljnu sposobnost za rasuđivanje oštećenog”, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine i novčanom kaznom.
KZ propisuje da se zelenaš može kazniti zatvorom od šest meseci do pet godina i novčanom kaznom ako su nastupile teške posledice za oštećenog ili je učinilac pribavio imovinsku korist u iznosu koji prelazi tri hiljade evra.
Podgoričanin se priseća da je nekoliko godina nakon što je napustio Crnu Goru, sreo M. N. kojeg je kamataš zvao u danu kada ga je maltene oteo.
“Želeo sam da mu stavim do znanja iz koje priče ga znam, pa sam mu se i javio. Pitao me odakle sam i da li se znamo, pa sam mu i rekao da sam iz Podgorice i da se nismo upoznali, ali da znam ko je. Rekao sam mu - ‘Ti si ono zlo (kladionice) doveo u Podgoricu, a znam te jer sam ja onaj zbog kog te B. T. zvao da odradim nešto za tebe, a da njemu daš platu’. Nije ništa rekao, nije ni morao, meni je bilo bitno da prenese gde sam, jer je B. T. tog dana pokazao surovost do krajnje granice...”, priča on...
Dedovina jedne familije iz Nikšića prešla je u ruke tamošnjeg kamataša M. R., jer je jedan od članova te porodice imao dug od 9.000 evra. To je Vijestima ispričala dužnikova sestra od strica, navodeći da niko od njih nije ni znao da imaju dužnika u kući...
“Nakon dedine smrti nije vođen ostavinski postupak. Imovina je ostala tako, jer niko nije vodio računa o tome.. Da postoji problem shvatili smo pre pet godina, kada su kamataši došli u Glibavac i izbacili njegovu majku iz polovine kuće. On je tada, proverom u Katastru, shvatio da naši očevi nisu preveli imovinu, pa su došli i mene da izbace”, tvrdi ta sagovornica Vijesti.
Objašnjava da imovinu pokušava da vrati preko suda, ali da ne zna hoće li u tome uspeti...
“Ne znam koliko je novca on uzeo od M. R. koji inače daje novac pod kamatu, ali znam da u nekom dokumentu piše da je to 9.000 evra. Navodno, kada mu to nije vratio ovaj je došao po kuće. Prvo je izbacio njegovu majku, pa uzeo još neku staru kuću, a onda je izbacio mene iz našeg dela kuće. Sada je sve prevedeno na njega, iako je vrednost višestruko veća”, priča ona..
BONUS VIDEO:
Komentari (0)