Trećeg septembra 1930. godine Beograd je uzdrmala vest o nestanku Danice Milenković, sestre uglednog beogradskog advokata Brane Milenkovića. Mlada devojka nije se vratila iz svoje uobičajene šetnje, a ono što je u početku izgledalo kao kašnjenje brzo je preraslo u slučaj koji je paralisao prestonicu.

Porodica je odmah prijavila nestanak policiji, ali je paralelno pokrenula i sopstvenu potragu. U listu Politika objavljen je oglas sa detaljnim opisom Danice i poslednjeg mesta gde je viđena. Grad je počeo da se okreće naglavačke – svako je imao neku informaciju, svako neku teoriju, ali pravog traga nije bilo.

Prvi ozbiljniji pomak dolazi kada se javlja nepoznati sugrađanin, koji tvrdi da je njegova supruga u pismu opisala “čudne pojedinosti”. Prema njenom iskazu, kod tramvajske stanice videla je žandarma koji je progonio mladu devojku koja se očajnički opirala. Devojka je uspela da se otrgne i čak uđe u tramvaj, ali ju je žandarm nasilno povukao nazad pred očima prolaznika.

Ubrzo se javlja i novi svedok – dr Kosić, šef poljoprivrednog laboratorijuma u Topčideru. On i njegova supruga takođe su videli istu scenu: devojku u sukobu sa žandarmom koji ju je terao da pođe sa njim. Kada su pokušali da reaguju, žandarm im je službeno zatražio legitimacije, nakon čega su se povukli, ne želeći dalji konflikt sa uniformisanim licem.

Nakon devet dana potrage, Beograd zanemeo – u jednoj jami u Topčiderskom parku pronađeno je beživotno telo Danice Milenković.

Policija tada kreće u odlučnu akciju. Svi žandarmi XIII kvarta, nadležnog za Topčiderski park, bivaju postrojeni i suočeni sa svedocima. Na pitanje da li je neko video nestalu devojku, svi odgovaraju odrično. Na prvi pogled, istraga ponovo zapada u ćorsokak, a pritisak javnosti raste iz dana u dan.

Međutim, ispod površine počinje da puca i među samim žandarmima. Nakon jednog suočenja, jedan od njih u strahu priznaje kolegi: “Stanko, ja sam ubio onu devojku.” Njegov kolega Stanko ostaje šokiran, ne može da poveruje šta čuje i odmah se povlači. Ujutru, vođen i savešću i dužnošću, prijavljuje svog druga i prijatelja nadređenima. Tako je uhapšen žandarm Đorđe Živaljević, broj značke 963.

Pod pritiskom islednika, osumnjičeni daje priznanje koje ledi krv. Navodi da je kobnog dana imao nameru da se “provede” sa devojkom, ali da je, plašeći se da će biti prijavljen i kažnjen, odlučio da je ućutka. Odvodi je u šumarak u Topčideru, gde se ona žestoko opirala, pokušavala da dozove pomoć i preti prijavom. U tom trenutku, kako sam kaže, donosi odluku da je ubije.

Nakon zločina, pokušao je da se reši tela. Prvo je planirao da ga baci u Topčidersku reku, ali je odustao zbog niskog vodostaja. Na kraju ga odnosi i baca u jamu javnog toaleta, verujući da ga niko neće pronaći.

Obdukcija je pokazala brojne povrede i tragove borbe, dok je kao zvaničan uzrok smrti naveden srčani udar koji je nastupio tokom nasilja. Grad je bio šokiran – posebno činjenicom da je osumnjičeni bio pripadnik žandarmerije.

Suđenje je privuklo ogromnu pažnju javnosti. Optuženi je u sudnici pokušavao da negira deo odgovornosti, ali su dokazi i priznanje bili presudni. Porotni sud ga proglašava krivim, a 16. novembra 1930. godine Prvostepeni sud grada Beograda izriče smrtnu kaznu, bez ijedne olakšavajuće okolnosti.

U maju 1931. godine dolazi do izvršenja kazne u dvorištu Uprave grada Beograda. Osuđenik je, prema izveštajima, poslednje dane proveo relativno mirno, igrajući karte sa stražarima, ali kako se bližio kraj postajao je sve nemirniji i bleđi.

Na dan izvršenja, tišinu jutra remetio je samo cvrkut ptica. Doveden pred vešala, bez velikog otpora, osuđenik je ubrzo pogubljen. Nakon petnaest minuta lekari su konstatovali smrt.

Dželat je kratko rekao: “Pravda je zadovoljena.”

Ali u Beogradu, kao i uvek, ostalo je pitanje koje nije utihnulo zajedno sa slučajem – da li je sve zaista bilo rečeno, ili je Topčider i dalje čuvao svoje najmračnije tajne.