Marina P. (22) iz Beograda, studentkinja Pravnog fakulteta, poslednji put je viđena u centru prestonice sa svojim dečkom. Kada su se rastali, rekla mu je da želi da se prošeta i da će peške otići kući. Dva dana kasnije njeno telo pronađeno je u napuštenoj kući u Lominoj ulici, a istraga je otkrila jedan od najpotresnijih zločina koji je potresao Srbiju.

Tragedija se dogodila 3. juna 2002. godine. Marina P. je te večeri poslednji put viđena u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu. Imala je samo 22 godine, studirala je pravo i pred sobom je imala život pun planova.

Kada se rastala sa dečkom, rekla mu je da želi da prošeta i da će kući krenuti peške. Taj trenutak bio je poslednji put da ju je neko od njenih bliskih ljudi video živu.

Kada se Marina nije vratila kući, porodica i prijatelji počeli su potragu. Međutim, dva dana kasnije stigle su najcrnje vesti — njeno telo pronađeno je u napuštenoj kući u Lominoj ulici broj 42 u Beogradu.

Prema tadašnjem pisanju lista Alo!, ali i navodima iz istrage koji su kasnije izneti tokom sudskog postupka, Marina P. je kobne večeri bila pod dejstvom alkohola i lekova.

Kako je utvrđeno, oko 23 časa 3. juna 2002. godine nalazila se u Knez Mihailovoj ulici kada su je sreli Azmin O., Ivan I. i Predrag M.

Prema navodima iz postupka, ponudili su joj piće, a nakon toga nastavili druženje kod hotela Moskva na Terazijama. Popili s njom još litar votke, zbog čega je ona izgubila svest. Nije mogla da hoda pa su je trojica silovatelja smestili u kolica i odvukli do napuštene kuće, silovali je naizmenično tog 4. juna oko 3.30 ujutru sve dok nisu shvatili da je mrtva, a onda pobegli ostavljajući nju na pohabanom kartonu

Lekari su kasnije utvrdili da je Marina P. preminula usled gušenja nakon gubitka svesti i povraćanja. Zbog stanja u kojem se nalazila nije bila u mogućnosti da se zaštiti niti da pozove pomoć.

Suđenje otkrilo jezive detalje

Pred Okružnim sudom u Beogradu odgovarali su Azmin O., Ivan I. i Predrag M.

Tokom suđenja optuženi su iznosili različite verzije događaja i međusobno prebacivali odgovornost.

Azmin O. je pred sudom delimično priznao deo optužbi. Tvrdio je da su sva trojica bila prisutna i izneo svoju verziju događaja.

Predrag M. je takođe pokušavao da objasni svoju ulogu. Tvrdio je da je Marina već bila u veoma lošem stanju kada je došao u kontakt sa njom.

Ivan I. je negirao krivicu i tvrdio da nije imao seksualni odnos sa Marinom P. Pred sudom je rekao da je navodno predlagao da se pozove Hitna pomoć, ali da druga dvojica to nisu učinila.

Njihovi iskazi bili su međusobno suprotstavljeni. Optuženi su pokušavali da deo odgovornosti prebace jedni na druge, dok je sud nakon saslušanja svih učesnika i izvođenja dokaza doneo odluku.

Okružni sud u Beogradu je 5. novembra 2004. godine izrekao presudu.

Azmin O. osuđen je na 12 godina zatvora, Ivan I. takođe na 12 godina, dok je Predrag M. dobio kaznu od 10 godina zatvora.

Trojica osuđenih dobila su ukupno 34 godine zatvora.

Slučaj Marine P. ostao je jedan od najtežih zločina koji su obeležili beogradsku crnu hroniku početkom 2000-ih.

Iza sudskih spisa ostala je priča o mladoj studentkinji čiji je život prekinut prerano i porodici koja je zauvek ostala bez svoje ćerke.

Više od dve decenije kasnije, ovaj slučaj se i dalje pamti kao tragedija koja je potresla Srbiju i ostavila dubok trag u javnosti.