Navršilo se 35 godina od ubistva četvorice članova šabačke ekipe Radio-televizije Srbije koji su 9. oktobra 1991. godine napadnuti iz zasede na putu Petrinja-Glina, u Hrvatskoj. Novinar Zoran Amidžić, snimatelj Bora Petrović i asistent snimatelja Dejan Milićević ubijeni su na licu mesta, dok je mobilisani urednik Radio Šapca Sretan Ilić preminuo na putu do bolnice. Za ovaj zločin do danas niko nije odgovarao.
Njihov beli civilni automobil izrešetan je rafalnom paljbom dok su se vraćali sa novinarskog zadatka. Iako počinioci nikada nisu izvedeni pred lice pravde, naknadno su otkriveni detalji koji ukazuju na okolnosti napada, ali i na to da su dokumenta ubijenog novinara završila u hrvatskom mediju.
Šabačka dopisnička ekipa pratila je ratni put Šabačke brigade, a tog jutra stigla je na isturene položaje Jugoslovenske narodne armije (JNA). Svi su bili u civilnoj odeći osim Sretana Ilića, koji je nosio uniformu. Kao rezervista koji je poznavao teren, Ilić je krenuo sa novinarima kako bi ih proveo bezbednim putem.
Prema rekonstrukciji novinara Filipa Mirilovića, ekipa je najpre stigla u Srednje Mokrice, odakle je nastavila prema Donjim Mokricama, gde su se nalazili istureni položaji brigade naspram sela Dumače, koje su držale hrvatske snage.
Nakon snimanja novinari su krenuli nazad. Ponovo su se kratko zadržali u Srednjim Mokricama, a potom nastavili prema Selištu, putem preko Gornjih Mokrica.
Upravo na tom delu puta njihovo vozilo zaustavljeno je rafalnom paljbom. Iako se ranija svedočenja uglavnom podudaraju kada je reč o kretanju ekipe, u opisima samog napada postoje brojne razlike.
Na osnovu obdukcionih nalaza izveden je zaključak da su na automobil pucala najmanje trojica napadača. Pretpostavlja se da je najmanje jedan od njih izašao na put i otvorio vatru ispred vozila, dok su ostali pucali iz zasede.
DOKUMENTA OBJAVLJENA POSLE SAHRANE
Jedan od najznačajnijih tragova pojavio se tek nakon što je Zoran Amidžić sahranjen. U poštansko sanduče njegove porodice stigla je anonimna koverta u kojoj su se nalazile kopija naslovne strane i dve stranice teksta objavljenog u hrvatskom nedeljnom tabloidu „Slobodni tjednik“. Materijal je krajem oktobra 1991. godine dostavljen policiji. U tekstu pod naslovom „Pucati na špijune bez zaustavljanja!“, objavljenom nakon ubistva novinarske ekipe nalazila su se dva dokumenta koja je Amidžić imao kod sebe u trenutku smrti. Prvi je bila vojna dozvola izdata na njegovo ime za posetu jedinicama na Baniji, Kordunu i u Bosanskoj krajini radi snimanja televizijskog priloga o jedinicama angažovanim na kriznom području. Dokument je izdala Vojna pošta 2082 u Beogradu.
Drugi dokument predstavljen je kao, kako su naveli, „spisak šabačkih četnika koji su došli ‘oslobađati’ Hrvatsku od Hrvata“.
Međutim, u stvarnosti se radilo o imenima maloletnih rukometaša koje je Amidžić imao zapisane, među kojima se nalazilo i ime njegovog sina.
Amidžić je, inače, bio član rukovodstva Rukometnog kluba Metaloplastika iz Šapca.
- Deca koja su igrala rukomet u klubu pobrojana su kao da su svi do jednog bili u Glini - navela je novinarka Dragana Bjelica, koja je istraživala ovaj slučaj.
Činjenica da su dokumenta ubijenog novinara završila u hrvatskom listu otvorila je pitanje kako je autor teksta došao do njih i ko ih je preuzeo nakon napada.
Dodatnu sumnju izazvao je i potpis ispod objavljenog članka.
Iako je kao autor naveden Jovan Kubura, postoji ozbiljna sumnja da je reč o izmišljenom identitetu.
- Kada bi te 1991. godine znatiželjni čitalac došao na adresu „Slobodnog tjednika“ u Zagrebu i potražio Jovana Kuburu, uredno potpisivanog novinara, mnogo bi se razočarao. Ne bi ga našao - napisala je Bjelica.
Inače, ubijeni novinar Amidžić je otac danas poznatog voditelja Ognjena Amidžića.
UBIJENI DOK JE TRAJALO PRIMIRJE
O okolnostima ubistva ranije je govorio i Jovo Ilić, tadašnji komandant Trećeg bataljona 544. motorizovane brigade JNA.
Prema njegovim rečima, novinarska ekipa ubijena je u trenutku kada je na snazi bilo primirje. Ilić je tvrdio da je prvi stigao na mesto napada i da je ranjenog Sretana Ilića prevezao do brigadne bolnice u Glini.
Uprkos tome, kako je naveo, niko od vojnih ni civilnih vlasti nije s njim kontaktirao radi prikupljanja iskaza o zločinu.
Tri i po decenije kasnije ostala su otvorena ključna pitanja - ko je postavio zasedu, ko je pucao na automobil i na koji način su dokumenta ubijenog novinara dospela do hrvatskog lista.
ULICA I SPOMENIK U SEĆANJE NA UBIJENE NOVINARE
Na inicijativu porodica i prijatelja stradalih, jedna ulica u Šapcu iz koje je novinarska ekipa krenula na svoj poslednji zadatak danas nosi njihovo ime.
U Kvartu sećanja, ispred zgrade u kojoj se i dalje nalazi dopisništvo RTS-a, podignut je spomenik Zoranu Amidžiću, Bori Petroviću, Dejanu Milićeviću i Sretanu Iliću.
Spomen-obeležje čuva uspomenu na četvoricu medijskih radnika čije ubistvo ni nakon 35 godina nije rasvetljeno.
Autor: Mihajlo Žilović
BONUS VIDEO
Komentari (0)