Zvuk koji mnogi od nas spontano ispuste dok kijaju iznenadio je veliki broj ljudi nakon saznanja da poznato „apćiha“ zapravo nema veze sa biologijom, već sa učenjem i okruženjem u kojem odrastamo.

Stručnjaci objašnjavaju da je reč o onomatopeji – zvuku koji pokušava da oponaša kijanje – ali da on sam po sebi nije deo telesnog refleksa. Drugim rečima, telo mora da kine, ali ne mora nužno i da „proizvede“ taj zvuk.

Diskusija na ovu temu pokrenuta je na Reditu, gde je jedan korisnik podelio zanimljivo zapažanje:

„Danas sam saznao da ‘apćiha’ nije prirodan zvuk kijanja, već kulturno naučeno ponašanje. To objašnjava zašto osobe koje su rođene gluve obično kinu bez ikakvog zvuka, kao i zašto se način kijanja razlikuje širom sveta.“

Kako smo naučili da kija zvučimo „ovako“

U raspravi je citiran i tekst iz časopisa Popular Science, u kojem se navodi da je „apćiha“ karakteristična uglavnom za naše govorno područje. U drugim kulturama, kijanje se „prevodi“ drugačije — Francuzi koriste „ašum“, Japanci „hakašun“, dok se u Velikoj Britaniji često čuje nešto nalik na „aću“.

Ova informacija izazvala je veliki broj reakcija, a komentari su brzo postali duhoviti i lični. Jedan korisnik je napisao:

„To što naučimo da izgovaramo ‘apćiha’ i verujemo da je to zvuk koji telo samo proizvodi verovatno je jedna od najljudskijih stvari ikada. Neverovatno smo smešni.“

Drugi je dodao:

„Ima smisla da je vokalizacija stvar navike i dijalekta. Kod nas u kući svi kijamo kao ‘hreššš’, i ljudi se uvek iznenade.“

Treći komentar bio je još direktniji:

„Moja mama bukvalno vrišti kad kija i uverena je da nema nikakvu kontrolu nad tim. Iskreno, ponekad me izludi.“

Ispostavlja se da kijanje možda jeste refleks, ali način na koji ga „čujemo“ – to je nešto što učimo od drugih. Još jedan dokaz da čak i najjednostavnije telesne radnje nose pečat kulture u kojoj živimo.