Bila je jedina ćerka u porodici moćnog libijskog lidera, žena koja je u sebi nosila i očevu harizmu i njegovu tvrdoglavu nepokolebljivost. Dok je Muamer Gadafi vladao Libijom, Ajša je bila simbol moderne, obrazovane i ambiciozne Libijke. Kada je Tripoli pao, a njen otac brutalno ubijen, njen život se zauvek prelomio – i krenuo putem izgnanstva, gubitaka i tišine.

Ajša Gadafi rođena je 1977. godine u Tripoliju, kao peto dete Muamera el Gadafija i jedina ćerka među osmoro dece koje je dobio sa dve žene. Od malih nogu bila je prisutna u javnosti, ali je za razliku od braće, izabrala drugačiji put – obrazovanje, diplomatiju i pravo.

Školovala se u Parizu, a potom prošla i vojnu obuku u Libiji, gde je stigla do čina potpukovnice. Veoma mlada uključila se u međunarodnu politiku i diplomatiju. Početkom dvehiljaditih učestvovala je u pregovorima između libijskih i evropskih kompanija, bila deo pravnog tima Sadama Huseina tokom suđenja, a istovremeno se otvoreno zalagala za različite oslobodilačke pokrete širom sveta.

Njene izjave često su izazivale kontroverze. Javnosti je ostala upamćena po oštroj kritici američke spoljne politike, Hilari Klinton i Baraka Obame, ali i po govorima u kojima je otvoreno opravdavala oružani otpor protiv, kako je govorila, okupacionih sila. Ipak, u jednom periodu njeno delovanje bilo je usmereno i ka humanitarnom radu – imenovana je za ambasadorku dobre volje Ujedinjenih nacija, gde se bavila borbom protiv HIV-a, siromaštva i položajem žena u Africi. Ta funkcija joj je kasnije oduzeta.

Ajša je godinama privlačila pažnju i svojim izgledom. Plava kosa i upečatljive crte lica donele su joj nadimak „Klaudija Šifer Severne Afrike“, što je dodatno učvrstilo njen status javne ličnosti, ali i mete medija.

U privatnom životu udala se 2006. godine za Ahmeda al Gadafija al Kahsija, oficira libijske vojske i rođaka njenog oca. Sa njim je dobila četvoro dece, ali je porodicu zadesila teška tragedija – jedno dete je stradalo kao beba tokom NATO bombardovanja, a njen brat Saif al Arab poginuo je u istom napadu. Ajša je tada tužila NATO, tvrdeći da su gađani civilni ciljevi, ali su tužbe u Evropi odbačene.

Građanski rat 2011. godine označio je kraj jedne epohe, ali i prelomni trenutak u njenom životu. Nakon pada Tripolija, porodica Gadafi je utočište potražila u Alžiru. Ajša tada nije ćutala. Posle očevog ubistva davala je zapaljive izjave, pozivala na osvetu i oružani otpor, poručujući da njen otac „nije nestao“ i da njegova borba traje i dalje. Mnogi su tada govorili da je upravo ona najviše ličila na Muamera Gadafija – po temperamentu, rečima i prkosu.

Vremenom, njen ton se menjao. Pod međunarodnim pritiscima i sankcijama, povukla se iz javnosti. Kao novo mesto života izabrala je Oman, gde joj je dozvoljen boravak pod strogim uslovima – bez političkog angažmana i javnih istupa. Evropski sud je 2021. godine uklonio njeno ime sa liste sankcionisanih osoba, uz obrazloženje da više ne predstavlja bezbednosni rizik.

Godinama se činilo da je Ajša Gadafi nestala sa svetske scene. Zato je njeno pojavljivanje u Moskvi u oktobru 2024. izazvalo veliku pažnju. Povod je bila izložba njenih umetničkih radova u Državnom muzeju orijentalnih umetnosti. Slike su bile posvećene njenom ocu i bratovima, a jedna od najpotresnijih prikazivala je beživotna tela Muamera Gadafija i sina, iznad mase ljudi koji prizor snimaju telefonima.

– Ova platna nisu nastala mojom rukom, već srcem – rekla je tada Ajša.

Danas ima 47 godina i, prema dostupnim informacijama, i dalje živi povučeno u Omanu. Jedina ćerka čoveka koji je decenijama oblikovao Libiju ostala je simbol jedne srušene vlasti, ali i žena čiji je život pokazao koliko brzo moć može da se pretvori u gubitak, izgnanstvo i tišinu.