U vremenu u kojem se brakovi sve češće raspadaju zbog sitnica, a svađe postaju svakodnevica, mnogi zaboravljaju koliko ponašanje roditelja ostavlja dubok trag na decu. Neprestane prepirke, sitničarenje i međusobna netrpeljivost ne ostaju samo unutar četiri zida – deca ih posmatraju, usvajaju i kasnije često ponavljaju iste obrasce u sopstvenim odnosima.

Upravo o tome govori otac Predrag Popović u jednom od svojih obraćanja na društvenim mrežama, gde bez ulepšavanja govori o brakovima koji opstaju godinama, ali u stalnom sukobu. Podseća na razgovore koje je vodio sa bračnim parovima koji su mu dolazili po savet, a koji su, kako kaže, često više želeli da budu u pravu nego da pronađu mir.

„Dokle ćete više da se svađate? Kako vam nije dosadilo? Te svađe, te prepirke, pa sitničarenja... dokle, bre, više? Mislim, svaka vama čast što ste 15 godina izdržali toliko. Sada ovako kako je moderno – vidimo to i na televiziji, to bude par meseci i onda se razvedemo. Jednom kad ti muž nešto kaže ili žena – ‘ma šta ja to imam da trpim’, spakujemo se i odemo. Tako se to radi. Vi se mučite, vi ste baš mazohisti teški. Petnaest godina muke, međusobnog rata, drvenja k’o tuđini. Kanda ljubav? Koja ljubav?“, govori on.

Prema njegovim rečima, problem nastaje kada supružnici prestanu da traže rešenja i počnu da traže razloge za nove zamerke. U takvim odnosima, ljubav se postepeno pretvara u borbu za prevlast, a razgovori u nadmetanje ko će koga više povrediti.

 

Posebno snažnu poruku upućuje roditeljima, naglašavajući da deca ne uče iz saveta koje dobijaju, već iz onoga što svakodnevno gledaju u sopstvenom domu.

„Ej, ljudi. Teško vašoj deci sa vama. Bože sačuvaj! I Ti, Bože, svakom daješ decu. Rekoh im: ‘Možda je bolje i da nemate decu. Lepo dođe Gospod jedan dan i pouzima vam decu i onda ste mirni’. A onda oni: ‘Ju, oče, pomeri se s mesta!’“

Nakon toga, postavlja pitanje koje, kako kaže, svako treba sebi da postavi: da li bi voleo da je odrastao uz roditelje kakav je on danas svojoj deci? Jer, kako objašnjava, sin teško može naučiti kako da voli i poštuje svoju buduću suprugu ako je odrastao gledajući stalne uvrede i ponižavanje, dok ćerka ne može izgraditi zdrav odnos ako nikada nije videla primer međusobnog poštovanja u sopstvenoj kući.

Otac Predrag upozorava da roditelji često očekuju od svoje dece srećne brakove, a da im pritom nisu pokazali kako takav odnos izgleda. Obrasci ponašanja, dodaje, prenose se iz generacije u generaciju, pa stalne svađe i vraćanje na stare uvrede ostavljaju mnogo dublje posledice nego što se na prvi pogled čini.

Na kraju, naglašava da trajno pomirenje ne dolazi samo kroz razgovore ili pokušaje da se pobedi u raspravi, već kroz ličnu promenu i rad na sebi:

„Vama fali Liturgija. Liturgija će vas pomiriti, ne ja. Nemam ja te moći, ni strpljenja, ni sve vreme ovog sveta... već samo Liturgija.“