Nekome je kafa izgovor za susret, smeh i razmenu priča, dok drugima najlepši deo dana počinje tek kada sednu sami, naruče omiljeni napitak i nakratko se isključe iz spoljnog sveta. Iako takav prizor nekima deluje kao znak usamljenosti, psihologija nudi drugačiju perspektivu.

Sve više stručnjaka naglašava da uživanje u kafi bez društva najčešće predstavlja svestan izbor, a ne znak izolacije. Ključna je razlika između usamljenosti i samoće. Usamljenost podrazumeva osećaj manjka – potrebu za kontaktom koji nedostaje. Samoća, nasuprot tome, može biti dragocen način da se obnovi energija i uspostavi unutrašnja ravnoteža.

Istraživanja pokazuju da osobe koje umeju da provode vreme same često imaju bolju samoregulaciju i stabilnije emocije. Zato oni koji povremeno sede sami u kafiću to obično ne rade zato što „nemaju s kim“, već zato što žele trenutak mira. Taj mali ritual postaje lični predah – vreme bez obaveza i spoljnog pritiska.

„Sam u gomili“

Na prvi pogled, moglo bi se pretpostaviti da je reč o introvertima. Koncept introverzije, koji je razvio Carl Gustav Jung, objašnjava da pojedini ljudi energiju crpe iz unutrašnjeg sveta, dok drugi snagu pronalaze u društvenim interakcijama.

Sedenje sam u kafiću može predstavljati idealnu ravnotežu: oko vas je žamor, ali vi zadržavate sopstveni prostor. Taj osećaj „sam u gomili“ mnogima pruža smirenje.

Ipak, nisu svi koji vole kafu nasamo introverti. Mnogi ambiverti – osobe koje kombinuju osobine introvertnosti i ekstrovertnosti – podjednako uživaju i u društvu i u trenucima tišine.

Unutrašnji svet i samorefleksija

Psiholozi ističu da ljudi kojima prija samoća u javnom prostoru često imaju razvijenu sposobnost introspekcije. U tim trenucima mozak aktivira takozvanu „default mode network“ – mrežu zaduženu za unutrašnji dijalog, obradu sećanja i planiranje budućnosti.

Zbog toga se vreme provedeno nasamo povezuje sa kreativnošću i efikasnijim rešavanjem problema. Kafa tada postaje okvir za razmišljanje, a ne samo napitak.

Nezavisnost i unutrašnja sigurnost

Osoba koja bez nelagode sedi sama u kafiću ne traži potvrdu spolja. Ne poseže za telefonom da bi izgledalo kao da nekoga čeka, niti brine o tuđem mišljenju. Ta vrsta opuštenosti često je znak emocionalne zrelosti i stabilnog samopouzdanja.

U vremenu kada se gotovo svaki trenutak deli na društvenim mrežama, samoća ponekad deluje sumnjivo – kao da propuštamo nešto važno. Međutim, stručnjaci naglašavaju da se unutrašnja ravnoteža često postiže upravo smanjenjem spoljašnje buke. Kratko povlačenje može biti oblik brige o mentalnom zdravlju.

Ova navika povezana je i sa svesnom prisutnošću – fokusiranjem na ukus kafe, mirise i zvuke oko sebe, bez ometanja. Prema konceptu „prelaznog prostora“ britanskog psihoanalitičara Donald Winnicott, mesta koja nisu ni dom ni posao – poput kafića – mogu pomoći osobi da jasnije oseti sopstveni identitet.

Važna razlika

Naravno, bitno je razlikovati izbor od izbegavanja. Kada je ispijanje kafe nasamo svesna odluka, ono govori o autonomiji i sposobnosti da uživamo u sopstvenom društvu. Ako je, međutim, posledica straha od kontakta ili povlačenja iz odnosa, tada je reč o drugačijem obrascu.

Zato sledeći put kada primetite nekoga kako sam sedi uz šoljicu kafe, nemojte automatski pomisliti da je usamljen. Moguće je da upravo tada provodi najvrednije i najmirnije minute svog dana.