Miloš Škorić ima 21 godinu i vodi život kakav se danas retko viđa. Na padinama Fruške gore živi gotovo nomadski – u šatoru, okružen stadom od 300 ovaca, psima, kokoškama i mladim ždrebetom. Njegova svakodnevica su pašnjaci, vetar, sneg i sunce, a sve je počelo još dok je bio dečak.

Prvu ovcu kupio je u sedmom razredu osnovne škole. Radio je sve što je mogao kako bi zaradio dnevnicu – prihvatao razne poslove, skupljao novac i ulagao ga u svoje malo stado. Vremenom je učio, posmatrao, sticao iskustvo i shvatio kako funkcioniše nomadsko čuvanje ovaca.

Danas Miloš ima oko 300 ovaca, 100 jaganjaca, četiri psa, pet kokošaka i ždrebe. Član je i folklornog društva, ali najveći deo dana provodi na otvorenom, brinući o stadu.

– Prvu ovcu sam kupio u sedmom razredu. Radio sam šta god je moglo da se radi da bih zaradio i kupio još ovaca. Posle nekoliko godina sam naučio kako sve to funkcioniše. Nomadsko čuvanje znači da se sa šatorom i stadom pomeraš tamo gde ima paše. Ovce moraju da imaju dobar teren i dovoljno hrane. Gde ima trave – tu idemo – objasnio je Miloš u emisiji „Izazovi avanturu“ autora Radovana Kovača.

Praktično, kako kaže, živi u šatoru tokom cele godine.

– Dešavalo se da po dva ili tri meseca nismo blizu kuće. Imam akumulator preko kog punim telefon da bih mogao da se čujem sa porodicom. Mi smo 365 dana napolju. Nemamo štale, ovce čuvamo ovako, na otvorenom. One se zimi jagnje. Pre nekoliko dana bilo je i do 40 centimetara snega, a jagnjenje se odvijalo upravo na tom snegu – priča Miloš.

U šatoru se smenjuju on i njegov deda. Uvek neko mora da bude uz stado, jer opasnosti ima mnogo – od lopova do divljih životinja. Poseban problem predstavljaju psi lutalice.

– Ljudi ostavljaju pse u šumi. Dovoljno je da dođe jedan pas i za jednu noć mi udavi 15 jaganjaca. To znači da sam godinu dana čuvao 15 ovaca ni za šta – objašnjava on.

Sa ozbiljnijim nomadskim čuvanjem počeo je već u prvom razredu srednje škole, kada je imao oko 20 ovaca. Prelomni trenutak dogodio se nekoliko godina kasnije.

– Ne sećam se da li je bio treći ili četvrti razred srednje škole kada mi je kolega Milenko rekao da jedan čovek prodaje 145 ovaca. To me je privuklo. Uz njegov savet i pomoć odlučio sam da ih uzmem i krenem ozbiljnije – kaže Miloš.

Dogovor je bio da stado isplati u roku od godinu dana, što je i uspeo.

– Isplatio sam ih za godinu dana. Kada sam ih uzeo, počeo sam ozbiljno da čuvam. Ne bih ih držao da ih ne volim. Nikada ne bih sve prodao. I da moram, barem deset bih ostavio iz ljubavi. Da ih gledam i hranim. Sve što sam stekao – stekao sam sa njima. I školovanje sam finansirao zahvaljujući ovcama. Nisam zavisio ni od mame ni od tate – ističe Miloš, koji je danas student Fakulteta tehničkih nauka.

Njegov život nije lak, ali je, kako kaže, njegov izbor. Između šatora, snega i pašnjaka, Miloš je pronašao i slobodu i sigurnost – u radu koji voli i u stadima koja je sam stvorio.