U jeku Hladnog rata, Sovjetski Savez je 1970. godine pokrenuo jedan od najambicioznijih naučnih projekata u istoriji – bušenje Zemljine kore do neslućenih dubina. Na krajnjem severozapadu današnje Rusije, na poluostrvu Kola, nastala je čuvena „Kolska superduboka bušotina“, koju su kasnije mnogi prozvali i „vrata pakla“.

Cilj je bio da se dođe do čak 15 kilometara dubine, ali je projekat posle više od dve decenije rada zaustavljen 1992. godine zbog tehničkih problema i raspada Sovjetskog Saveza.

Glavno okno dostiglo je neverovatnih 12.262 metra dubine, čime je oboren svetski rekord. Ipak, sama rupa bila je široka svega 23 centimetra.

Temperature kakve niko nije očekivao

Naučnici su se na ogromnim dubinama suočili sa ekstremnim uslovima. Temperature su dostizale čak 200 stepeni Celzijusa, a procene su pokazivale da bi na 15 kilometara dubine mogle preći i 300 stepeni, što tadašnja oprema nije mogla da izdrži.

Istraživanje je donelo i niz iznenađujućih otkrića koja su promenila dotadašnja geološka verovanja.

Najveći šok bilo je otkriće takozvane „slobodne vode“ na dubinama između 3 i 6 kilometara, za koju se verovalo da tamo ne može da postoji.

Umesto očekivanog prelaza iz granita u bazalt na dubini od sedam kilometara, naučnici su otkrili da se radi o potpuno drugačijim promenama u stenama. Na dubini od 6,7 kilometara pronađeni su i mikroskopski fosili planktona, dok su u još dubljim slojevima registrovane velike količine vodonika.

Mesto koje danas izgleda jezivo

Sličan pokušaj kasnije su imali i nemački naučnici u Bavarskoj, ali su zbog još viših temperatura morali da odustanu.

Projekat na Koli zvanično je ugašen 2005. godine, a nekoliko godina kasnije kompleks je potpuno napušten. Danas tamo stoji samo zarđali metalni poklopac sa 12 šrafova koji zatvara ulaz u najdublju rupu koju je čovek ikada napravio u Zemljinoj kori.

Iako zvuči neverovatno, ta dubina predstavlja tek 0,002 odsto puta do samog centra Zemlje.

kilometara dubine mogle preći i 300 stepeni, što tadašnja oprema nije mogla da izdrži.

Istraživanje je donelo i niz iznenađujućih otkrića koja su promenila dotadašnja geološka verovanja.

Najveći šok bilo je otkriće takozvane „slobodne vode“ na dubinama između 3 i 6 kilometara, za koju se verovalo da tamo ne može da postoji.

Umesto očekivanog prelaza iz granita u bazalt na dubini od sedam kilometara, naučnici su otkrili da se radi o potpuno drugačijim promenama u stenama. Na dubini od 6,7 kilometara pronađeni su i mikroskopski fosili planktona, dok su u još dubljim slojevima registrovane velike količine vodonika.