Nije samo vikanje ono što može da ostavi posledice na dete, objašnjavaju psiholozi.

Problem nastaje kada odrastanje protiče u atmosferi stresa, straha i emocionalne nestabilnosti, pa dete nauči da potiskuje osećanja i izbegava sukobe po svaku cenu.Takva iskustva mogu se preneti i u odraslo doba, kada se javljaju anksioznost, nesigurnost i teškoće u odnosima sa drugima.

Stručnjaci izdvajaju osam ponašanja koja se često mogu uočiti kod ljudi koji su odrastali uz roditelje sklone čestom vikanju.

Skrivaju i potiskuju emocije

Ako su kao deca naučili da će izražavanje zabrinutosti ili neslaganja izazvati novu svađu, odrasli mogu početi da kriju ono što osećaju. Umesto razgovora, biraju ćutanje kako bi izbegli konflikt.

Zbog toga često prelaze preko sopstvenih granica i umanjuju svoje potrebe. Iako bi otvoren razgovor mogao da reši problem, njima je teško da se zauzmu za sebe.

Lako postaju nemirni i uznemireni

U stresnim situacijama mogu postati izrazito nemirni ili defanzivni. Kada stvari ne idu prema planu ili neko pokaže nezadovoljstvo, često odmah očekuju najgori mogući ishod.

Kao deca naučili su da potiskuju emocije kako bi sačuvali mir u kući. Zbog toga se napetost može nagomilavati i kasnije pojačavati osećaj anksioznosti.

Preterano osuđuju sebe zbog kritike

Osoba koja je kao dete često bila grđena zbog grešaka može i običnu konstruktivnu kritiku u odraslom dobu doživeti kao znak da je ponovo „u nevolji“.

Umesto da iz kritike izvuče pouku, može početi da krivi i osuđuje samu sebe. Nisko samopouzdanje i strah od greške tako mogu ostati prisutni dugo nakon odlaska iz roditeljskog doma.

Roditelji i deca

Blokiraju se kada neko povisi glas

Povišen ton za njih može biti mnogo više od neprijatnosti. Pošto ga povezuju sa kaznom i strahom iz detinjstva, telo može da reaguje kao da se ponovo nalaze u opasnosti.

Čak i kada znaju da je reč o običnom razgovoru, povišen glas može izazvati snažne emocije. Neki se tada potpuno povuku, zaćute ili pokušavaju da što pre prekinu razgovor.

 Teško veruju drugim ljudima

Deca kojoj su roditelji pružali ljubav i sigursnot, ali, istovremeno, bili stalni izvor straha i napetosti, imaju rezervu prema drugima i teško ukazuju ljudima poverenje. 

Zato mogu teško da se otvore i pokažu ranjivost. Često očekuju da će ih drugi povrediti, razočarati ili iskoristiti njihovu otvorenost.

Po svaku cenu pokušavaju da održe mir

Dete koje shvati da izvinjavanje i preuzimanje krivice mogu sprečiti roditelja da viče, može taj obrazac zadržati i kasnije. Tako uči da je mir važniji od njegovih sopstvenih potreba.

U odraslom dobu to može dovesti do ugađanja drugima. Takve osobe često stavljaju tuđe raspoloženje i potrebe ispred svojih samo da bi izbegle konflikt.

Teško se nose sa autoritetima

Ako su roditelji bili veliki izvor straha, odrasla osoba kasnije može imati problem sa ljudima koji imaju moć ili autoritet. To mogu biti šefovi, nastavnici, policajci ili druge osobe na pozicijama odgovornosti.

Autoritet mogu povezivati sa pritiskom, neprijateljstvom i haosom, zbog čega im je teško da nekome veruju ili da prihvate uputstva bez preispitivanja.

Naglas umanjuju sopstvena osećanja

Neke osobe koje su odrastale uz mnogo vike nauče da sopstvene emocije nisu važne. Zato mogu često govoriti: „Nije to ništa“, „Nije ni važno“ ili se previše izvinjavati čak i kada nisu krive.

Takvo ponašanje može ozbiljno uticati na njihove odnose i samopouzdanje. Umesto da prihvate i izraze ono što osećaju, oni emocije doživljavaju kao problem koji treba što pre potisnuti, piše Your tango.