Međutim, nakon što je pomoću detektora metala pronašao venčani prsten u moru i vratio ga vlasnicima, umesto zahvalnosti i priznanja suočio se sa policijskom prijavom i novčanom kaznom.
Njegova priča izazvala je pažnju švedske javnosti i otvorila pitanje koliko propisi mogu da otežaju čak i postupke koji imaju dobru nameru.
Pronašao prsten za samo deset minuta
Sve je počelo u julu prošle godine, kada je Elias na Fejsbuku video objavu para koji je na plaži Mejeriviken, na švedskom ostrvu Eland, izgubio venčani prsten.
Prema njegovim rečima, muškarcu je prsten skliznuo s prsta dok se kupao. Elias je odlučio da pokuša da ga pronađe pomoću svog vodootpornog detektora metala.
Nakon samo deset minuta potrage, uređaj je dao signal. Elias je podigao prsten, a ljudi na plaži počeli su da aplaudiraju. Par je, kako je ispričao, bio toliko ganut da nije mogao da sakrije suze.
Njegov postupak ubrzo je privukao pažnju lokalnih medija, a mnogi su ga doživeli kao primer nesebične pomoći nepoznatim ljudima.
Umesto pohvala, stigla mu je kazna
Međutim, priča je dobila neočekivan obrt. Elias je anonimno prijavljen Upravnom odboru okruga Kalmar, nakon čega je slučaj prosleđen policiji. Problem je bio u tome što nije imao potrebnu dozvolu za korišćenje detektora metala na toj lokaciji.
Mladić je priznao da ga je takav razvoj događaja šokirao. Objasnio je da postupak dobijanja dozvole može da traje nekoliko meseci, dok izgubljeni predmeti u pesku i vodi mogu veoma brzo da postanu gotovo nemogući za pronalaženje.
Dodatni problem predstavljala je i cena dozvole, koja prema njegovim tadašnjim navodima može da dostigne 1.000 švedskih kruna, odnosno oko 90 evra.
Elias je smatrao da je teško opravdati tako komplikovanu proceduru kada je cilj pronalaženje izgubljene burme, a ne potraga za arheološkim predmetima.
„Ne gledajte nas kao lopove“
Uprkos neprijatnom iskustvu, Elias nije odustao od svog hobija. Istakao je da detektori metala ne moraju da služe isključivo potrazi za istorijskim blagom, već mogu da pomognu ljudima da pronađu predmete koji za njih imaju veliku emotivnu vrednost.
Prema njegovim rečima, švedski propisi trebalo bi da se promene kako bi se napravila jasnija razlika između neovlašćenog traganja na arheološkim lokalitetima i potrage za izgubljenim ličnim stvarima.
Kao primer naveo je Dansku, za koju smatra da ima drugačiji odnos prema ljudima koji se bave ovim hobijem.
Njegova priča tako je prerasla u raspravu o tome gde treba povući granicu između poštovanja zakona i mogućnosti da se nekome pomogne. Za Eliasa, međutim, najvažnije je ostalo isto – zadovoljstvo koje oseća kada izgubljeni predmet vrati osobi kojoj mnogo znači.
Komentari (0)