Mnoga stara verovanja više nisu aktuelna, a danas se čak smatraju i smešnim. Jedno srednjovekovno verovanje kome se danas ljudi čude jeste to da je viljuška bila đavolski predmet.

Viljuška je danas nešto što svakodnevno koristimo, ali od XI do XV veka njeno korišćenje je bilo nepoželjno, naročito u crkvenim krugovima, koji su tada imali ogroman uticaj na ljude.

Znak oholosti protiv Božije volje

Korišćenje ovog pribora smatrano je znakom oholosti protiv Božije volje.

Pre svega, važno je napomenuti da su slični predmeti viljuškama postojali još u antičko doba, ali su gotovo svi svakodnevni obroci konzumirani rukama, ili u najboljem slučaju uz pomoć kašike i noža. Na primer, u Starom Rimu postojale su dvokrake viljuške za serviranje hrane ili kao nosači za pečenje.

Tek u IX veku, tokom Vizantijskog carstva, viljuške su postale lični predmeti koji su se koristili za jelo slično današnjem načinu. Elita ih je koristila pre svega da ne bi uprljala ruke, i nisu iznenađujuće da su bile od zlata ili srebra.

Upotreba viljuške je bila "primer razmaženosti"

Međutim, srednjovekovni sveštenici su snažno kritikovali ovaj predmet. Jedan od najžešćih protivnika bio je Petar Damijan, teolog koji je postao biskup, kardinal, pa čak i svetac nekoliko godina nakon smrti. Po njegovom mišljenju, upotreba viljuške je bila "primer razmaženosti"; štaviše, viljuška je, verovao je, bila instrument đavolskog izopačenja, jer je bila suprotna prirodnoj upotrebi Bogom danih ruku.

Kriminalistička priča takođe je učvrstila ovo verovanje u narodu, čija se protagonistkinja zvala Teodora Duka, ćerka vizantijskog cara Konstantina X Dukasa i žena dužda Domenika Selva. Teodora nikada nije dodirivala hranu rukama i jela je isključivo viljuškom. Ne postoji tačan datum smrti, ali je gotovo sigurno da je tragično izgubila život u ranim dvadesetim godinama. Ovu tragediju mnogi su videli kao božansku kaznu zbog stalne upotrebe tog predmeta, koji je većina sveštenika, posebno na mletačkom dvoru, toliko prezirala.

Skoro 400 godina upotreba viljuške je ostala prilično ograničena, da bi zaista eksplodirala krajem 15. veka, kada je Teodorina epizoda uglavnom zaboravljena, a običan narod počeo da shvata prednosti nedodirivanja hrane rukama, već korišćenja praktičnog, čvrstog predmeta za probadanje.