Vjekoslav Luburić poznatiji pod nadimkom kao Maks, jest bio hrvatski ustaški oficir i zvaničnik koji je bio na čelu sistema koncentracionih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) tokom većeg dela Drugog svetskog rata. Luburić je takođe lično nadgledao i predvodio genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH. Zbog svoje umešanosti u brojne ratne zločine stekao je reputaciju najbrutalnijeg među ustaškim zapovednicima. Otuda je često nazivan „mesarom”, a njegovi sledbenici „mesarima”.

Luburić, iliti, "Maks", koji je opevan kao zapovednik "svojih mesara", rođen je u Humcu kod Ljubuškog 1913. godine, a za njega je čak i ćerka Ante Pavelića, Višnja, malo pre smrti 2015. rekla da je bio "ludak, umno bolestan čovek, da uopše nije mogao da se kontroliše".

Deo istoričara danas pokušava da objasni da je Luburić takav postao jer mu je, navodno, dok je imao samo 10 godina, kraljevska žandarmerija do smrti pretukla oca. Sa Antom Pavelićem 1926. godine pokušao je da pobegne u inostranstvo, ali ga je policija uhvatila i problematičnog 16-godišnjaka vratila majci.

Dve godine kasnije je uspeo, pridružio se prvim ustašama u Mađarskoj, ali ga je koštalo slobode to što je došao kao delikvent. Vlasti su ga uhapsile zbog nekakve pronevere i osudile na pet godina zatvora. A kad je 1936. pušten, praktično je umirao od gladi na ulici. Za klupu za ratne zločine bilo bi dovoljno već to što je upravo on bio taj koji je u avgustu 1941. osnovao logor u Jasenovcu.

Samo u dečjem logoru u Sisku umrlo je između 1152 i 1631 dece u jezivim uslovima. Praktično je zapovedao logorskom mašinerijom smrti u NDH. Nije se libio da strelja ni svoje. Krajem 1942. zbog divljanja ga je sam Pavelić jedva zaštitio od von Horstenaua koji je učinio sve što je mogao da ga strpa iza rešetaka. Iza Luburića je ostalo na desetine hiljada strelajnih, poklanih, raskomadanih civila svih dobi, vera, nacionalnosti, polova, doslovno reke krvi.

Zatvorio je čak i HSS-ovca Radka Mačeka, a pri kraju NDH on je bio među najzaslužnijima za sprečavanje Vokić-Lorkovićevog pokušaja puča u marionetskoj državici koja se totalno raspadala. Iz NDH je ipak pobegao pre konačnog pada. Tek nakon dosta godina i svih tih zločina, Luburić se u emigraciji setio da predloži "ujedinjenje svih Hrvata". No, vrlo slično kako je i sam ubijao, 1969. stradao je i on.

Ilija Stanić, sin jednog od pokojnih ustaša, a u tom trenutku jedini u koga je Luburić imao poverenja, ispalo je da je Udbin agent. Mesecima je Stanić pripremao da s njim ostane sam, da ga pre toga drogira praškom za spavanje, da ima apsolutno čistu situaciju. Konačno, 20. aprila 1969. Stanić je sve to pripremio u Luburićevoj kući. Kad je 56-godišnji Luburić bio u kuhinji, Stanić mu se prikrao sa čekićem i raspalio ga svom snagom u čelo. Luburić je pao, pokušao da ustane, a ovaj mu je viknuo: " Majku ti j*em ustašku! Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu!" i nakon toga mu sa još tri udarca razbio lobanju.

Višnja Pavelić je pričala da su Nemci, čak i nacisti, bili vrlo neraspoloženi prema ustašama, odnosno da je Pavelić na vlasti opstajao isključivo zbog Adolfa Hitlera i uskog kruga njegovih najviših nacističkih suradnika. Ono što ona tad nije rekla, ali je jasno iz nemačkih dokumenata iz Drugog svetskog rata, jeste da je razlog bila ekstremna ustaška brutalnost, pokolji koji su sa sobom nosili užasan pečat najgorih psihopatoloških devijacija.