INTERVJU: dr ORHAN DRAGAŠ, direktor Međunarodnog instituta za bezbednost

Manipulacija emocijama kao alat za privid istine

Umesto takmičenja politika, imamo takmičenje percepcija. Istina je spora i zahteva napor, dok je percepcija brza i prilagođena načinu na koji savremeni medijski i digitalni sistemi funkcionišu.

U vremenu u kojem percepcija sve češće nadjačava činjenice, knjiga „Moć percepcije – kada stvarnost izgubi bitku” bavi se pitanjem koje određuje politički i društveni život našeg doba: ko danas oblikuje našu sliku stvarnosti i po kojoj ceni.

Dr Orhan Dragaš, direktor Međunarodnog instituta za bezbednost, u ovoj knjizi analizira ulogu algoritama, medija, narativa i digitalnih platformi u svetu u kojem istina više nije podrazumevana prednost.

Knjiga je objavljena u Londonu, u izdanju renomirane kuće „Chiselbury”, u Italiji kod izdavača „Cacucci Editore”, u Srbiji u izdanju „Službenog glasnika”, dok su u toku prevodi na rumunski, turski i kineski jezik.

Vaša knjiga nosi naslov koji donosi i zaključak: da stvarnost više zapravo ne postoji, već da je svako tumači na svoj način. Da li je to dijagnoza našeg vremena ili samo upozorenje?

I jedno i drugo. Živimo u vremenu u kojem činjenice nisu nestale, ali su izgubile prirodnu prednost koju su nekad imale. Nekada je postojalo makar elementarno uverenje da istina kad-tad izbije na površinu. Danas to više nije dovoljno. Istina je spora, često komplikovana i zahteva napor, dok je percepcija brza, emocionalna i prilagođena načinu na koji savremeni medijski i digitalni sistemi funkcionišu.

Zato naslov nije preterivanje. On opisuje trenutak u kojem stvarni događaj više nije dovoljan da bi odredio kako će ga društvo razumeti. Presudno postaje ko će prvi ponuditi tumačenje, ko će nametnuti emocionalni okvir i ko će uspeti da svoj narativ predstavi kao jedini razuman. U tom prostoru percepcija ne prati stvarnost – ona počinje da je zamenjuje.

Koji je bio Vaš lični motiv da napišete knjigu?

Dugo se bavim bezbednosnim krizama, međunarodnim odnosima, političkim sukobima i informacionim operacijama. U gotovo svakom ozbiljnom slučaju video sam isti obrazac: ono što se zaista događa i ono što javnost veruje da se događa postaju dve različite stvari.

Taj jaz više nije bio izuzetak, već pravilo. U jednom trenutku postalo mi je jasno da više ne govorimo samo o propagandi, dezinformacijama ili medijskoj pristrasnosti. Govorimo o mnogo dubljoj promeni: o raspadu zajedničkog okvira kroz koji društvo razlikuje činjenicu od interpretacije.

To je trenutak u kojem pitanje percepcije prestaje da bude sporedna tema i postaje pitanje političke stabilnosti, društvenog poverenja i elementarne orijentacije u svetu.

Danas se često govori o lažnim vestima. Vi, međutim, idete dublje od toga. Da li zato što je istina potpuno izgubila bitku?

Lažna vest je samo simptom. Mnogo veći problem je to što je čitav informacioni prostor podešen da nagrađuje ono što izaziva reakciju, a ne ono što najvernije opisuje stvarnost.

Kada sistem funkcioniše po logici pažnje, tada je prednost unapred data sadržaju koji izaziva strah, bes, oduševljenje ili moralnu paniku.

Drugim rečima, problem nije samo u tome što postoje neistine. Problem je u tome što je javni prostor organizovan tako da istina mora da se bori pod težim uslovima od manipulacije. Ona mora da objašnjava, dok manipulacija samo mora da pogodi nerv.

To je suštinska promena našeg vremena.

Tvrdite da algoritmi nisu neutralni. Zašto su oni toliko važni, naročito za one koji ne obitavaju u informatičkom prostoru i na društvenim mrežama?

Zato što su postali nevidljivi urednici naših života. Oni ne odlučuju samo šta ćemo videti, već i kojim redom ćemo to videti, koliko dugo će nešto ostati pred našim očima i koju će emocionalnu temperaturu imati naš dan.

Njihov kriterijum nije istinitost, već angažovanje. Sistem favorizuje ono na šta ćemo kliknuti, na šta ćemo burno reagovati i što ćemo dalje širiti.

To je ogromna promena u samoj strukturi moći. Nekada ste znali gde je redakcija, ko je urednik i ko snosi odgovornost. Danas odluke koje oblikuju javnu percepciju deluju bez vidljivog potpisa.

Upravo zato njihova moć izgleda prirodno, spontano i gotovo neupitno, iako je duboko organizovana.

Da li to onda znači da više ne biramo informacije, nego one biraju nas?

U velikoj meri – da. Savremeni digitalni sistemi prikupljaju podatke o našim navikama, strahovima, ukusima i impulsima, a zatim nam serviraju sadržaj koji nas najlakše zadržava u sistemu.

Čovek ima utisak da slobodno istražuje svet, a zapravo se veoma često kreće unutar pažljivo suženog prostora koji mu je već prilagođen.

Najopasnije je to što je takva kontrola gotovo neprimetna. Kada vam se nešto otvoreno zabrani, vi makar znate da je zabrana na delu. Ali kada vam se svet servira tako da imate osećaj spontanog izbora, kontrola postaje sofisticiranija i efikasnija nego bilo koja klasična cenzura.