Nije uništeno samo selo, već pobijeni svi stanovnici koji nisu želeli da napuste svoje ognjište. Predstavnici srpske zajednice odali su počast žrtvama i ponovo pozvali na procesuiranje odgovornih za zločine koji ni posle gotovo 30 godina nisu dobili sudski epilog.

Milan Sunajko nije obični povratnik. On je povratnik u rodno selo, gde su mu avgusta ‘95. ubijeni roditelji.

"Oca su mi ubili tu u rijeci, a majka je krenula ka bazenu i tamo je ubijena. O njoj se ne zna. Tamo je bio Unprofor češki. Da li su je sahranilli, veliko je pitanje". kaže Milan Sunajko iz Komića.

Za Komić kažu da je selo koje se teško nalazi ali taj problem nisu imali oni koji su mu ostavili trajni ožiljak - hrvatske snage, koje su 12. Avgusta, čak sedam dana posle akcije Oluja, ušli u selo, palile i uništavale sve što im se našlo na putu uključujući i preostalo, uglavnom, staro stanovništvo. Među osam identifikovanih žrtava je i nepokretna starica koja je spaljena u svojoj kući.

Tako je sa 153 stanovnika, selo svedeno na nulu. Danas je tek nekoliko povratnika, što je slučaj u gotovo svim ličkim selima.

"Izgubljene živote i godine ne možemo vratiti, ali nešto ipak možemo - ne zaboraviti i selo, ove ljude, ove žrtve, pisati o njima, govoriti o njima, dolaziti ovamo, izgovarati njihova imena naglas, da ostanu otrgnuta od zaborava, čak i kad sve drugo ovde šuti", kaže Boris Milošević iz Srpskog nacionalnog veća.

Selo koje ćuti pripada opštini Udbina, u kojoj - kako kažu meštani - razumevanja između Srba i Hrvata uglavnom ima. Osim početkom avgusta.

"Tužni smo zato što nikada neće prestati da bude teško. Izgubili smo sve, krenuli smo bez ičega. Jedina je bila satisfakcija ako niste nekoga izgubili, onda sve drugo nije imalo vrednosti", kaže zamenica načelnika opštine Udbina Tatjana Čanković.

Oni koji jesu nekoga izgubili, satisfakciju - onu sudsku - nikada nisu dočekali. Iako se za zločin u Komiću zvanično zna još od ‘96, do danas je u istražnoj fazi.