"Dođosmo sa terena 3. avgusta 1995. godine u Kninsku kasarnu da se dopunimo municijom i opremom. Pošto pre toga nekoliko dana nisam spavao k'o čovek, rekoh sebi da ja legnem u pravi krevet k'o normalan čovek. Tih ratnih godina ni sam ne znam koliko sam noći spavao pod vedrim nebom po nekim rovovima i tranšejama, kisnuo danima i bio u rovu u vodi, često i do kolena, gde se nisam mogao maknuti zbog granatiranja ili snajperista koji su vrebali na svakom koraku. Koliko sam puta pokisao, pa se uniforma sušila na meni... Posle se čudim što sam zdravlje izgubio. Pa da smo bili od kamena i gvožđa, propali bismo. Danas mi se čude što nosim po dva para čarapa i što nekad ne osećam moja stopala. Smrzao sam ih na Šator planini, a od pustog života nikad ih nisam pravilno zalečio. Životi svima nama napisaše romane, pa se i ja trudim da napišem moj, u nadi da će makar moja deca znati da cene svu moju borbu kroz život. Nije me htela ni ta pusta noć da malo odmorim dušu, jer su u pet sati ujutru ustaše granatirale Knin. Dohvatih oružje i opremu i sjurih se u prizemlje zgrade komande dok su granate padale po Kninu. U toj ludnici vremena, nas pedesetak je bilo u kasarni, bar ono što je kapetan Subotić uspeo da skupi pod oružjem. Naredio je da idemo prema Dinari, da pokušamo da se suprotstavimo mnogobrojnijem neprijatelju, kako bi se civili izvukli. Usput smo sreli neke još naše borce iz okoline Knina i Benkovca. Od nas pedesetak boraca, nas 14 boraca u dva transportera je ušlo poslednje u prazan Knin. Osta nam naša mladost na ognjištima našim. Izdana je Krajina preko noći, a nekoliko godina kasnije na sličan način oteta je i sveta srpska zemlja na Kosovu i Metohiji. Sada se neki trude da prikažu neku izvrnutu istinu o stradanju našeg naroda...", napisao je Ostojić.