Elvir je još kao beba ostao bez majke. Imala je samo tri meseca kada je, prema njegovoj ispovesti koju je prenela Fejsbuk stranica Gradačac, ona otišla iz porodice i više se nije javljala.
Godinama kasnije živeo je sa dedom i nanom u maloj kući na periferiji grada. Otac mu je radio na građevini u Nemačkoj i dolazio kući na svaka tri meseca.
Nije imao ni brata ni sestru, a posebno teško padali su mu trenuci kada bi druga deca u školi bila sa svojim roditeljima.
– Najteže mi pada što mi deda dolazi na roditeljski. Nije da me je stid, samo... Majke se ne sećam – opisao je Elvir.
Njenu fotografiju krio je u pernici

Iako majku nije mogao da pamti, znao je kako izgleda zahvaljujući fotografijama.
Jednu njenu sliku čuvao je u staroj pernici, sakrivenu iza olovaka. Kada bi mu bilo teško, krišom bi je izvadio i gledao.
Kao dete verovao je da majčinska ljubav može da ukloni sve brige i da mu je zbog toga već sam pogled na njenu fotografiju donosio utehu.
U sebi je bio uveren da i ona misli na njega.
Verovao je da možda više ne misli na njegovog oca, ali da svoje dete sigurno nije zaboravila.
Elvir kaže da je dugo pokušavao da pronađe razlog zbog kojeg je majka otišla. Čak je krivicu tražio i kod oca, ali je, kako kaže, nije pronašao.
Otac je radio težak posao u Nemačkoj, ali ga je redovno zvao tokom pauza, slao mu poruke, raspitivao se kako je i bodrio ga.
Majčinu sliku stavljao pod jastuk
Kada bi uveče ostao sam u svojoj sobi, Elvir je majčinu fotografiju stavljao ispod jastuka.
Bio je uveren da i ona pati za njim.
Istovremeno je pokušavao da joj uđe u trag. Tragao je danima i mesecima, sve dok jednog majskog predvečerja na Fejsbuku nije ugledao poznato lice.
Bila je to žena sa fotografije koju je toliko dugo čuvao.
Njegova majka.
Prezime mu je bilo nepoznato, a na profilnoj fotografiji nalazile su se dve devojčice. Pomislio je da su to njegove polusestre.
Dugo se dvoumio šta da uradi, a onda je skupio hrabrost.
Drhtavom rukom poslao joj je zahtev za prijateljstvo.
„Bože, odbila mi je zahtev“
Te noći dugo je čekao odgovor, ali ga nije dočekao budan.
Sledećeg jutra telefon nije imao hrabrosti ni da pogleda. Tek kada je stigao pred školu, otvorio je Fejsbuk.
Usledio je trenutak koji će pamtiti.
– Bože, odbila je zahtev! – opisao je svoju reakciju.
Sve godine čekanja, nadanja i zamišljanja prvog kontakta sa majkom srušile su se u jednom trenutku.
Najviše ga je pogodilo to što nije tražio ništa osim prilike da je upozna.
Želeo je, kako je napisao, samo da jednom čuje njen glas kako ga naziva sinom.
– Zar joj ništa ne značim u životu? – pitao se.
Zaplakao tek kada je autobus ušao u tunel
Tog dana u školi nije uspevao da prati nastavu. Kaže da gotovo nije bio svestan ni koje je časove imao.
Kada je došlo vreme za povratak kući, u školskom autobusu pronašao je mesto na kojem je mogao da sedi sam.
Ponovo je izvadio majčinu fotografiju iz pernice i dugo je gledao.
Kada je autobus ušao u tunel i oko njega se smračilo, više nije mogao da zadrži emocije.
Zaplakao je.
Po dolasku kući nana je odmah primetila da nešto nije u redu i pitala ga da li je plakao.
Elvir joj nije rekao istinu.
Odgovorio je da ga je samo boleo zub, a zatim otišao u svoju sobu.
Te večeri ponovo je plakao, ali jedna stvar više nije bila ista.
Ispod njegovog jastuka prvi put nije bilo majčine fotografije.
Izvor: Fejsbuk stranica Gradačac / Kurir
Komentari (0)