Sveti Luka, koji se u pravoslavnoj tradiciji obeležava 31. oktobra, poznat je kao zaštitnik lekara, bolesnika, farmaceuta, ali i domaćih životinja. U narodu se praznik naziva Lučindan i vezuje se za svetlost, isceljenje i stvaralačku snagu.

Jedan od zanimljivih narodnih običaja za Svetog Luku (Lučindan) jeste opasivanje torova koncem kako vukovi ne bi napadali stoku. Ovaj ritual se i danas praktikuje u nekim delovima južne Srbije.

U pojedinim krajevima Srbije, naročito na jugu, postoji verovanje da se na Lučindan ne smeju raditi teški fizički poslovi, a naročito oni koji uključuju sečenje, udaranje ili kopanje, jer se time „uznemirava svetac“. Umesto toga, domaćini opasuju torove koncem - jednostavnim belim ili crvenim - verujući da će to zaštititi stoku od napada vukova tokom zime.

Običaji na svetog Luku

Ovaj običaj je u skladu s velikim poštovanjem koje narod ukazuje Svetom Luki kao zaštitniku domaćinstva i zdravlja.

 U nekim mestima se veruje da prvi gost koji uđe u kuću na Lučindan donosi simboličnu poruku za celu godinu - ako je vedar i nasmejan, godina će biti laka; ako je mrzovoljan, domaćine očekuju izazovi.

U slavskom obredu, Lučindan se obeležava uz slavski kolač, žito i sveću, a mnoge porodice biraju posnu trpezu, iako praznik nije obavezno posan.

Time se izražava skromnost i poštovanje prema svecu koji je živeo jednostavno i služio drugima.