Iako je reč o njenom prvencu, zbirka od 35 kratkih, emotivno nabijenih priča privukla je pažnju čitalačke publike širom regiona. Mnogi u njenim redovima prepoznaju delove sopstvenog života i svojih borbi.

- Priče su nastajale pažljivo i sa ciljem da se nečiji snovi ostvare, da neke rane zacele, a nepravde isprave, kaže autorka i dodaje da kroz likove vodi čitaoca kroz „ovo i mnoga druga vremena“, pokazujući koliko jedna odluka može promeniti sve.

- Bog iznad svega, podvlači Ognjanovićeva.

- Bez vere i saosećanja nema ni čoveka. Zato uvek koristim priliku da podsetim da ne treba bacati kamen na nemoćne, već pružiti ruku svakome kome je potrebna pomoć.

Sudbine na marginama – ogledalo društva

Kroz svaku priču jasno se ocrtavaju životi marginalizovanih i ranjivih, onih čiji se glas retko čuje. Recenzentkinja Milica Atanacković ističe da zbirka ne prikazuje samo lične tragedije, već i kolektivne obrasce osude i isključivanja, zbog čega čitalac ostaje suočen sa sopstvenim predrasudama.

- Većina likova ima stvarne temelje, kaže Ognjanovićeva.

- U svakoj priči sabrane su sudbine ljudi koje sam poznavala ili čije sam priče nosila u sebi. Upravo ta realističnost je, verujem, ono što najviše dira čitaoce.

Italijanska inspiracija i mir Adiđe

Na pitanje kako je došlo do pisanja, autorka objašnjava da je boravak u Italiji, naročito u Veroni, bio presudan. Duge šetnje uz reku Adiđu postale su prostor tišine u kojem su se sećanja i slike iz prošlosti pretakale u priče.

- Želela sam da pokažem da ni najteži dani nisu toliko strašni kada ih sagledamo iz šire perspektive. U svakoj tuđoj patnji krije se i naša sopstvena snaga, zaključuje Ognjanovićeva.