Na Božić 1993. godine muslimanske snage tadašnje ARBiH, predvođene Naserom Orićem, upale su u selo i na brutalan način ubile 49 meštana, među kojima su bile žene, starci i deca.
Tog jutra, muslimanske snage tadašnje Armije Republike BiH, predvođene Naserom Orićem, upale su u selo i na brutalan način ubile 49 meštana, među kojima su bile žene, starci i deca.
Najmlađa žrtva bio je četvorogodišnji Vladimir Gajić, dok je najstarija bila nepokretna starica Mara Božić, stara 89 godina.
Od ovog zločina prošlo je 33 godine, ali za mnoge nikada neće biti zaboravljen. Napad na najveći praznik
Kravica je početkom devedesetih imala oko 350 stanovnika. Tokom 1992. godine selo je bilo izloženo višemesečnim napadima, ali je vrhunac nasilja usledio upravo na Božić, u ranim jutarnjim satima, dok su se meštani spremali za praznik ili se vraćali sa jutarnje liturgije.
Napad je izvršen planski, u trenutku kada je selo bilo nespremno za odbranu.
Muslimanski vojnici nisu imali milosti ni prema ženama, ni prema nepokretnim starcima, a nisu bila pošteđena čak ni deca. Gotovo sve žrtve su ubijene nakon stravičnih tortura.
Cilj napada bio je teritorijalno širenje i povezivanje srebreničke enklave sa područjem Kravice. Činjenica da je zločin izvršen na veliki hrišćanski praznik dodatno je pojačala razmere užasa.
Ubijeni obični ljudi
Ubijeni su bili obični ljudi - seljaci, zemljoradnici, domaćice i penzioneri. Među 49 stradalih bilo je 25 civila i 24 meštana koji su pokušali da odbrane selo, ne kao pripadnici regularne vojske, već kao ljudi primorani da štite svoje porodice i domove.
Ranjenih je bilo 82 dok je tokom celog rata Kravica izgubila 158 meštana. Spaljeno je 690 kuća i pomoćnih objekata,
Pre paljevine je izvršena opšta pljačka od strane više hiljada civila koji su zajedno sa vojnicima Armije RBiH učestvovali u napadu. Izbeglice su po najvećoj zimi i dubokom snegu pregazile reku Drinu i prešle u Srbiju.
Svedočenja i forenzički nalazi
Obdukciju ubijenih civila obavio je tim na čijem je čelu bio patolog dr Zoran Stanković, koji je konstatovao da je većina žrtava imala teške telesne povrede i da mali broj njih nije stradao samo od vatrenog oružja.
Gotovo sve žrtve su mučene i zlostavljane pre smrti. Oko polovine žrtava, uključujući žene i starce, ubijeni su tako što su im nakon mučenja odsečene glave.
Vrisci i jauci zarobljenih žena i starica su odjekivali kilometrima. Neke su posle napada pronađene zaklane, a neke se i danas vode na evidenciji nestalih lica.
Nepokretnu Tankosavu Stevanović (54) muslimanski vojnici su zarobili da bi je nakon strahovitih tortura usmrtili.
Patolog je utvrdio 17 ubodnih rana na njenom telu koje su nanete oštrim predmetom, nožem ili mačetom.
Odsecali glave
Ljubica Božić svedočila je da su joj muslimanski vojnici ubili supruga Stevu, nedaleko od porodične kuće, dok su njenu nepokretnu svekrvu Maru Božić (89) živu zapalili nakon mučenja.
Njeni posmrtni ostaci identifikovani su tek 2006. godine na zgarištu zapaljenog doma.
Na spisku nestalih i danas se nalaze Nevenka Đukanović (46) i Vidosava Trišić (45), koje su zarobljene u svojim kućama dok su, prema svedočenjima, pripremale božićnu trpezu.
Nevenkina sestra je čula priče kako su nesrećnoj ženi nakon zlostavljanja Orićevi vojnici odsekli glavu.
"Ostao mi je samo džemper"
Mitruša Bogićević ranjena je pred svojom kućom, a u krvavom napadu ubijeni su joj suprug Slobodan i sin Novica, dečak od samo petnaest godina.- Ja sam izgubila muža na kućnom pragu. I sin mi je bio ranjen, a izumro je pored mene na nosilima. Ja sam ranjena kroz obe noge. Mene su odvezli u bolnicu, a njega na groblje, da ga sahrane... - rekla je ova žena.
Radmilu Lukić (54) su muslimanski vojnici prvo, kako se navodilo u medijima, izmasakrirali pa njeno telo bacili životinjama, a u napadu su ubijeni i Radenko Radović (18), Drago Lazić (80), Vladimir Stojanović (79), Milo Jokić (68), Vaso Nikolić (73), Radoje Pavlović (60), Mitar Nikolić (66), Risto Popović (73), Krstivoje Đukanović (60), Novak Simić (60) i mnogi drugi.
Anda Đukanović iz Bratunca 24 godina traga za mužem Ivanom koji je nestao u Kravici 7. januara 1993. godine, nakon napada snaga Armije BiH. Kuća je izgorela, a s njom i sve uspomene. Od njega ima tek fotografiju sa lične karte koju je uzela iz policijske arhive i džemper pronađen u jednoj od grobnica.
- Pola vilice je bilo i ja sam izvadila onu vilicu i kažem: "Doktore, ovo mog muža zubi nisu."
- "Kako znaš?"
- "Znam, ja nisam sa njim živjela pet dana, nego sam živjela 14 godina" - pričala je Anđa koja je muža tražila svuda jer je čula razne priče da je živ.
- Da mi je saznati da li je mrtav, da li je živ, da li da se nađe išta od njiga, nije bitno šta je. Vjerujte da ni sliku njegovu nisam imala dok nisam uzela iz SUP-a od lične karte. Pogojrelo sve. Ostali bez išta. Samo što sam taj džemper pronašla.
Uništena crkva
Naser Orić i njegovi saborci su prilikom napada na Kravicu oskrnavili i zapalili pravoslavnu Crkvu svetih apostola Petra i Pavla, a masakrirali pravoslavnog sveštenika i jednu ženu koja je tog jutra došla na molitvu.
Svoj bolesni i bezumni čin, Orićevi vojnici su snimili kamerom. Prilikom napada su oštetili i izlomili gotovo sve ikone, a dragocenosti i novac namenjen crkvi pokrali i opljačkali.
Oskrnavili su i zidne freske preko kojih su ispisali brojne pogrdne i vulgarne poruke.
U februaru 1993. Vojska Republike Srpske je započela kontraofanzivu i nakon 70 dana ponovo zauzela Kravicu. Tek tada su meštani sela Kravice na bratunačkom groblju mogli da sahrane svoje mrtve.
Uprkos brojnim svedočenjima preživelih, medicinskoj dokumentaciji i imenima poznatim porodicama žrtava, za zločin u Kravici niko nikada nije pravosnažno odgovarao. Mnogi učesnici napada danas žive kao slobodni građani.
Masakr u Kravici ostaje jedan od najmračnijih simbola stradanja Srba u Podrinju - zločin počinjen na sveti dan, koji ni posle više od tri decenije nije dobio sudski epilog.
istinapravda1000.blogspot.com
Komentari (1)