„Ja ne znam šta da radim! Ja nemam kud.“

Te reči izgovorio je Nenad Rašković iz sela Dren kod Zubinog Potoka dok se nalazio u šok-sobi Kliničko-bolničkog centra u Severnoj Mitrovici, nakon događaja za koji tvrdi da su odgovorni pripadnici tzv. kosovske policije.

Prema njegovom svedočenju, trojica policajaca prethodno su ga odvela u šumu, vezala za drvo i tukla crevom za vodu, dok mu je preko usta bila stavljena krpa kako se ne bi čuli njegovi jauci.

Rašković tvrdi i da su mu rekli da će ponovo doći.

Upravo njegova rečenica „Ja nemam kud“ za sagovornike RT Balkan postala je mnogo više od ličnog očaja jednog povređenog čoveka – vide je kao sažetak straha i neizvesnosti sa kojima se suočavaju Srbi na Kosovu i Metohiji.

„Ja ne znam šta da radim“

Rašković je, prema navodima teksta, zadobio brojne povrede po leđima i grudnom košu.

Pre nego što je odveden u šumu, kako tvrdi, policajci su ga tukli i ponižavali u njegovoj kući, pred suprugom i decom. Navodno su repetirali pištolj i od njega zahtevali da preda pušku za koju Rašković kaže da je nema.

Optuživali su ga i za ratni zločin, iako se u tekstu navodi da on tokom rata nije bio na Kosovu i Metohiji.

Dok se sve to događalo, njegova deca su plakala.

Rašković iz bolničke postelje, međutim, nije govorio o osveti. Njegova poruka svela se na pitanje šta sada uopšte može da učini i gde može da ode.

„Modrice jednog čoveka postale su ožiljci čitave istorije“

Književnik Nenad Milkić, autor više romana o Košarama i stradanju Srba na Kosovu i Metohiji, ocenjuje da Raškovićeve reči predstavljaju mnogo dublju poruku.

– Kad čoveka sateraš u ćošak, njegova poslednja rečenica nije ni molba za spas, niti vapaj u pomoć, već uzdah očaja: „Ja više nemam kud“ – rekao je Milkić za RT Balkan.

Prema njegovim rečima, modrice na telu pretučenog čoveka predstavljaju „ožiljke cele naše istorije“.

Milkić smatra da Raškovićeva izjava više nije ni poziv na odbranu niti očekivanje pravde, već trenutak u kojem čovek prihvata teret koji mu je nametnut i pokušava da nastavi da živi.

Prebijanje Bojana Zdravkovića

RT Balkan podseća i na slučaj Bojana Zdravkovića iz Paralova, koji je pre manje od pola godine sa ocem krenuo u Bujanovac po lekove.

Kako se navodi, koristio je automobil svog strica bez ovlašćenja, a na prelazu Bela zemlja zaustavio ga je pripadnik tzv. kosovske policije.

Zdravković je tvrdio da ga je policajac odveo između kontejnera, udario mu dva šamara i šutirao ga, a zatim mu vređao „srpsku majku“.

Njemu i njegovom ocu, koji je dementan, potom su stavljene lisice i nekoliko sati su saslušavani.

Pucnjava na srpske dečake na Badnji dan

U tekstu se podseća i na slučaj kod Štrpca, kada je pripadnik Kosovskih bezbednosnih snaga pucao i ranio dvojicu srpskih dečaka koji su na Badnji dan nosili badnjake.

Dečaci su se oporavljali od zadobijenih povreda, dok sagovornici RT Balkan ukazuju da psihološke posledice takvih događaja ostaju mnogo duže.

Napadač je nakon hapšenja pušten da se brani sa slobode, dok sudski postupak nije okončan.

„Mislio je da će ga ostaviti na miru“

Do događaja koji mu je promenio svakodnevicu, Rašković je, prema navodima teksta, mirno živeo sa porodicom u Drenu.

Njegova supruga je Albanka iz Albanije. Zajedno su podizali decu, dok je Rašković čuvao ovce, kosio livade i vodio život daleko od velikih političkih sukoba.

Verovao je da će zbog toga biti ostavljen na miru.

Posle prebijanja, navodi RT Balkan, njegov odnos prema sopstvenom domu više nije isti. Posebnu težinu za porodicu ima njegova tvrdnja da su mu napadači poručili da će ponovo doći.

Strah da bi se nasilje moglo ponoviti tako ostaje i nakon izlaska iz bolnice.

„Niti više ovde mogu, niti imam kud“

Sagovornici RT Balkan tvrde da rečenice slične Raškovićevoj sve češće čuju od Srba sa Kosova i Metohije.

Za neke od njih dilema je ista: ostati u kući u kojoj su rođeni i rizikovati da njihova deca odrastaju u atmosferi straha ili otići i napustiti zemlju, imovinu, grobove predaka i život koji su gradile generacije.

Jedan Srbin sa KiM opisao je upravo tu dilemu.

Govorio je o tome da se sa suprugom pita da li su dobri roditelji ako decu ostave da odrastaju u takvom okruženju, ali i da li bi mogli da žive sa odlukom da napuste rodnu kuću i sve što njihove porodice vezuje za taj prostor.

Prema njegovim rečima, ni odlazak u centralnu Srbiju ne doživljavaju svi kao jednostavan izlaz, jer se pojedini raseljeni Srbi tamo suočavaju sa optužbama da su prodali imovinu ili sami napustili Kosovo i Metohiju.

„Život u prividnoj slobodi“

Književnik i novinar Živojin Rakočević, koji živi u srpskoj enklavi u Gračanici, smatra da je upravo osećaj da nema izlaza najteži deo života u takvim okolnostima.

– „Ja nemam kud“ je rečenica ljudi koji žive u prividnoj slobodi. To je najteži oblik preživljavanja – rekao je Rakočević za RT Balkan.

On navodi da Rašković formalno može da se obrati Policijskom inspektoratu Kosova i koristi pravne mehanizme koji su mu dostupni, ali postavlja pitanje koliko takve procedure čoveku znače nakon iskustva kroz koje tvrdi da je prošao.

Rakočević se osvrnuo i na činjenicu da je Raškovićeva supruga Albanka, tvrdeći da su policajci navodno pretili da će je „oterati u Albaniju“.

On ne isključuje ni mogućnost da je njihov brak predstavljao dodatni motiv za napad, ali za takvu pretpostavku nisu navedeni dokazi.

Policija tvrdi da nema saznanja o prebijanju

Dok Rašković i sagovornici RT Balkan iznose teške optužbe, iz tzv. kosovske policije, prema navodima ovog medija, saopšteno je da nemaju saznanja da je neko te noći pretučen na području Zubinog Potoka.

Tako su i ovaj slučaj obeležile potpuno suprotstavljene verzije događaja.

Za Rakočevića, međutim, Raškovićeva rečenica ostaje simbol mnogo šireg problema.

On smatra da Srbi sa Kosova i Metohije ne vide jednostavan izlaz jer je taj prostor za njih prestao da bude samo teritorijalno ili političko pitanje i postao pitanje svakodnevnog života, opstanka i pripadnosti.

A posle svega što mu se dogodilo, Rašković je svoju dilemu sažeo u samo nekoliko reči:

„Ja ne znam šta da radim. Ja nemam kud.“

Izvor: RT Balkan