Odgovor je, prema ovom stavu, kratak i jasan: ne, nisu nikako.

Navodi se da su zauzeli fakultete i pretvorili ih u spavaonice i mesta za zabavu, kao i srednje škole. Više od 20.000 puta, na neprijavljenim skupovima, blokirali su saobraćaj i sprečavali građane Srbije da se nesmetano kreću, što im je Ustavom zagarantovano.

Takođe se tvrdi da su napadali i palili stranačke prostorije vladajuće stranke, izbegavajući koalicione partnere, kao i da su vršili različite obstrukcije, uključujući blokade terminala gradskog prevoza u više gradova.

Prema ovom viđenju, sve te aktivnosti, tokom poslednjih petnaest meseci, odvijale su se po nalogu i uz finansijsku podršku opozicije, kao i ideologa i finansijera iz inostranstva.

Njihove radnje su, kako se navodi, bile usmerene protiv aktuelne vlasti i predsednika Republike, ali se ističe da je poziv na generalni štrajk pod parolom „Srbija mora da stane“ pokazao da im je cilj bio da zemlju ekonomski bace na kolena.

Autor teksta dalje tvrdi da su im nalogodavci dali zadatak i da rade na teritorijalnom rasparčavanju zemlje.

Navodi se i da su organizovali putovanja biciklima i pešice do Strazbura i Brisela, dok su u stvarnosti, kako se tvrdi, prevoženi luksuznim automobilima, a da su tamo „tužakali svoju zemlju“ i kritikovali vlast.

Posebno se pominje način na koji su dočekivani u Hrvatskoj i u Sarajevu, gde su, kako se navodi, učestvovali u razgovorima u kojima su kritikovali Srbiju.

U tom kontekstu pominje se i Naser Orić, uz podsećanje na zločine u Skelanima i Kravici 1993. godine.

Autor zaključuje da je reč o grupi mladih ljudi, često bivših studenata, koji su, prema ovom stavu, motivisani novcem ili ideološkom indoktrinacijom.

Dalje se navodi da takvi ljudi ne mogu biti „naša deca“ niti „mladost Srbije“, već da su deca svojih roditelja, koji snose odgovornost za njihovo ponašanje.

Postavlja se pitanje da li su njihovi roditelji ponosni na ono što njihova deca rade i da li su ih podržavali dok su, umesto studiranja, učestvovali u ovim aktivnostima.

Na kraju se zaključuje da svako voli svoje dete, ali se postavlja pitanje da li ovakvo ponašanje može biti razlog za ponos.