Nedavno je u Domu Narodne skupštine otvorena izložba o Jasenovcu. 

U Domu Narodne skupštine, u Centralnom holu, otvorena je pre desetak dana izložba „Jasenovac – trajna opomena“, koju organizuje Muzej žrtava genocida uz podršku Ministarstva kulture, povodom osamdesete godišnjice oslobođenja sistema logora Jasenovac, herojskim probojem njihovih zatočenika, posvećenu 27. januaru, Međunarodnom danu sećanja na žrtve Holokausta.

Blokaderi su je nazivali "provokacijom", Tonino Picula je u hodniku zgrade parlamenta odbio da odgovori na pitanje novinarke Informera da li se u Jasenovcu dogodio genocid.

On i ostali evroparlamentarci koji su u petak došli u Narodnu skupštinu Srbije, a po svaku cenu hteli da izbegnu izložbu o koncentracionom logoru Jasenovac, na kraju su popustili pred pritiskom naroda i na tri minuta pogledali stradanja srpskog naroda.

Stoga nije zgoreg podsetiti na neke strašne činjenice o Jasenovcu. 

Pogrom dece

U procesu "pročišćenja Hrvatske nacije“, srpska deca bila su prva koja su ubijana, zajedno sa odraslima, čak i ako su ih majke još uvek dojile. Tokom četiri godine, između aprila 1941. i maja 1945, više od 73.316 dece ubijeno je u ustaškoj NDH. Najmlađa su bila još u kolevkama, dok su najstarija bila oko 14 godina starosti. Tokom Drugog svetskog rata, jedino mesto u celoj Evropi gde su postojali specijalni logori za decu bila je Hrvatska.

Od decembra 1941. do aprila 1945, u kompleksu logora Jasenovca, ustaše su pobile najmanje oko 20.000 dečaka i devojčica starosti do 14 godina, a deca srpske nacionalnost čine od 61% do 63% ubijene dece. Bili su ubijani na najstrašnije načine, i umirali su, brže nego odrasli, od gladi, žeđi, bolesti i smrzavanja. Hiljade dece je nasilno odvojeno od majki i u logorskom kompleksu Jasenovca ostavljano da gladuje do smrti u dvorištima ili sobama bez nameštaja, dok su plakala i vikala za hranom i vodom.“

Broj žrtava, revizije i falsifikovanja

Broj žrtava nije i neće biti tačno utvrđen, jer u ratovima u pravilu postoji deo ubijenih za koje nije moguće odrediti mesto smrti, nego samo da su ubijeni, a za jedan broj lica može se odrediti samo da su "nestala“ u ratu. Pored toga ubice su uništavale tragove o ubistvima i ubijenim.

Tačan broj žrtava u sistemima logora Jasenovac nije nikada utvrđen. Spomen park Jasenovac je do 2012. sastavio nepotpuni poimenični spisak oko 83.000 žrtava, dok su istraživači Muzeja žrtava genocida do sada sastavili nepotpuni poimenični spisak od oko 88.000 žrtava. Nasuprot nepotpunim brojevima popisanih ubijenih lica, ranije su pravljene zvanične, ali grube procene o stotinama hiljada ubijenih. 

Metodi i sredstva masovnog uništenja ljudi u Jasenovcu
Od leta 1941. do proleća 1945, smrt se pojavljivala u mnogobrojnim oblicima. Zatvorenike i sve one koji su završili u Jasenovcu, ustaše su klale posebno oblikovanim noževima ili su ih ubijale sekirama, maljevima i čekićima; bivali su takođe i streljani ili vešani po drveću ili banderama. Neki su živi spaljivani u usijanim pećima, kuvani u kazanima ili davljeni u reci Savi.

Srbosjek

Ovde su korišćeni najraznovrsniji oblici mučenja – metalnim predmetima čupali su nokte na rukama i nogama, ljude su oslepljivali zabijajući im igle u oči, meso su im kidali a zatim solili. Takođe su ljude žive drali, odsecali im noseve, uši i jezike sekačima za žicu, i šila im zabadali u srce. Ćerke su silovali pred očima majki, a sinove mučili pred očima njihovih očeva. Prosto rečeno – u konclogorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški ustaše su prevazišli sve ono što čak ni najbolesniji um nije mogao da zamisli i sprovede, po pitanju brutalnosti sa kojom su ljudi ubijani.[84]

Kao jedan od ostataka mučenja u Jasenovcu ostala je tzv. topola užasa na kojoj su u ogromnom broju vešani logoraši.

Ljudi u Jasenovcu više nisu ni bili ljudska bića već objekti podesni za iživljavanje svakog ustaškog hira.

Čak su i nacistički generali bili zapanjeni užasima Jasenovca. Tako je general fon Horstenau, Hitlerov izaslanik u Zagrebu, zapisao u svom ličnom dnevniku za 1942. godinu da su ustaški logori u NDH bili „suština užasa“ a Artur Hefner, oficir zadužen za transport radne snage u nemački Rajh, napisao je za Jasenovac 11. novembra 1942.: „Koncept logora Jasenovac trebalo bi zapravo shvatati kao kompleks od nekoliko logora, koji su udaljeni po nekoliko kilometara jedan od drugog, a grupisani su oko samog Jasenovca. Bez obzira na javnu propagandu, ovo je jedan od najstrašnijih logora, koji bi se mogao porediti jedino sa Danteovim „Paklom“.“

Za razliku od nemačkih logora u kojima je ubijanje bilo industrijsko, u Jasenovcu je ubijanje bilo divljačko, vršeno je uglavnom ručno, ručnim alatima, noževima, polugama, maljevima, čekićima.

Srbosjek je kolokvijalno ime jedne vrste noža na hrvatskom jeziku kojim su klani logoraši hrvatskih koncentracionih logora tokom Drugog svetskog rata.

Gornji deo ovog noža je bio napravljen u obliku kožne rukavice oblikovane tako da palac prolazi kroz rupu a oštrica kao da izlazi iz ruke. Oštrica-nož je bila zakrivljena i dugačka na konkavnoj strani 12 cm. Nož je bio pričvršćen za ovalni bakarni tanjir koji je bio pričvršćen za debeli kožni omotač rukavice.Na taj način je ruka onog ko koristi ovaj nož bila zaštićena a brzina klanja nožem povećana.

Takva vrsta noža se koristila za sečenje užadi na snopovima pšenice a noževe je proizvodila nemačka fabrika Gebrüder Gräfrath iz Zolingena pre i u toku Drugog svetskog rata pod komercijalnim imenom "Gräwiso".Kompanija Gebrüder Gräfrath je 1961. godine postala deo nemačke kompanije Hubertus Solingen.

Hrvatske ustaše su ovim nožem klale logoraše po logorima Nezavisne Države Hrvatske tokom Drugog svetskog rata a najčešće i najzloglasnije u Jasenovačkom logoru. U istom Jasenovačkom logoru dobio je ustašku nagradu Petar Brzica, zato što je u toku samo jedne noći, (između 29. i 30. avgusta 1942) preklao 1.360 srpskih vratova. Žrtve klanja ovim nožem su bili Srbi, Muslimani, Jevreji i Romi koje su ustaše zatvorili zbog toga što su pripadali "pogrešnom" narodu ili su bili u partizanima ili su na neki drugi način bili uključeni u antifašističke aktivnosti.

BONUS VIDEO