U javnom prostoru često se pojavljuju različite optužbe i napadi na predsednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovu porodicu. U tim polemikama pojedini politički protivnici idu toliko daleko da dovode u pitanje čak i njegovo poreklo i pripadnost srpskom narodu i pravoslavlju. Ipak, istorija porodice Vučić govori o dubokim korenima i snažnoj vezi sa verom i tradicijom.

Deda predsednika Srbije, Anđelko Vučić, bio je poznat pod nadimkom Adžija. Mnogi ljudi u Bugojnu i okolini znali su ga upravo po tom nadimku, često više nego po njegovom pravom imenu.

U Bosni postoji običaj da se naziv „adžija“ koristi za ljude koji imaju autoritet ili važan društveni položaj. Međutim, Anđelko Vučić taj nadimak nije dobio zbog bogatstva ili ugleda, iako je bio uspešan trgovac i cenjen domaćin. Nadimak je dobio zato što je posetio Hristov grob u Jerusalimu. U narodu je takav hodočasnik nazivao hadžijom, a u svakodnevnom govoru taj naziv je skraćen u – adžija.

Tako je Anđelko Vučić ostao upamćen pod nadimkom koji se brzo proširio. Po njemu je bio poznat ne samo u Bugojnu već i širom srednje Bosne, zapadne Hercegovine i Dalmacije.

Porodica Vučić bila je poznata po snažnoj veri i izraženoj ljubavi prema Rusiji. Anđelko Vučić bio je veliki rusofil, a njegova privrženost toj zemlji bila je tolika da je jednom odlučio da zajedno sa rođakom Stevom, takođe uglednim trgovcem, krene na put u Rusiju kako bi posetili Moskvu i Petrograd. Iako su krenuli na dalek put, iz nepoznatih razloga su se ubrzo vratili.

Anđelko Vučić bio je aktivan i u crkvenom životu. Bio je član crkvenog odbora pri Hramu rođenja Presvete Bogorodice u Bugojnu. Srbi iz tog grada izabrali su ga i da bude deo tročlane delegacije koja je prisustvovala sahrani kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, koji je ubijen u atentatu u Marseju 1934. godine.

Delegacija iz Bugojna vratila se sa svećom koja je gorela pored odra ubijenog kralja. Ta sveća je godinama čuvana i stalno pretopljavana kako bi nastavila da gori. Gorela je sve do 1941. godine, kada je izbio Drugi svetski rat i kada su ustaše započele progon i masovne zločine nad Srbima u tom kraju.

Među žrtvama tog terora našao se i Anđelko Adžija Vučić, zajedno sa još petoricom članova porodice Vučić – Stevom, Rajkom, Đorđom, Ilijom i Iletom.

Krajem maja 1941. godine Anđelko Vučić je uhapšen i zatvoren u ustaškom zatvoru u Bugojnu. Nedugo zatim, u noći između 27. i 28. maja, zajedno sa još deset uglednih Srba iz tog grada prebačen je u zatvor Nezavisne Države Hrvatske u Banjaluci. Imao je tada 49 godina.

Samo dva dana kasnije oni su izvedeni iz zatvora i ubijeni. Tačno mesto njihove smrti nikada nije utvrđeno. Prema nekim izvorima ubijeni su u Jasenovcu, prema drugima u logoru Stara Gradiška, dok treći navode logor Jadovno.

Njihovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.

Anđelko Adžija Vučić i njegovi saborci smatraju se među prvim žrtvama genocida nad Srbima u tom kraju. U narednim godinama rata u Bugojnu i okolini ubijene su hiljade Srba.

Samo na stratištu u Zanesovićima, prema istorijskim podacima, ubijeno je oko 1.500 Srba iz Bugojna.