Prošlo je punih 12 meseci od 15. marta, datuma koji su blokaderi i opozicioni aktivisti mesecima unapred predstavljali kao istorijski trenutak, dan posle kog će, kako su uveravali javnost, vlast u Srbiji početi da se ruši kao kula od karata. U javni prostor tada su svakodnevno ubacivali atmosferu „sigurne pobede“, podizali tenzije, crtali sliku poslednjeg čina i građanima slali poruku da je kraj navodno već viđen. I to ne kroz izbore, ne kroz institucije, već na ulici, kroz pritisak, haos i pokušaj nasilnog prevrata.

Danas, međutim, od svega toga nije ostalo gotovo ništa. Euforija koja je tada veštački naduvavana istopila se brže nego što su i sami očekivali, a na njenom mestu ostali su samo pokušaji da se pažnja javnosti skloni sa onoga što je svima postalo očigledno – da je reč o objektivnom političkom fijasku. Upravo zato je ponovo iz fioke izvučena priča o navodnom korišćenju zvučnog topa, kao zgodan izgovor da se još jednom zamagli prava slika tog protesta i svega što je usledilo posle njega.

Iako je sa relevantnih adresa više puta objašnjeno i demantovano postojanje takvog uređaja u kontekstu u kom su ga oni predstavljali, i iako je cela afera koju su tada pokušavali da naprave odavno izgubila svaku težinu, isti taj narativ ponovo je aktiviran baš na godišnjicu protesta. Razlog je jasan – trebalo je nečim pokriti tišinu o neuspehu i skrenuti razgovor sa neprijatne istine da od silnih obećanja o preokretu nije ostalo ništa, ili gotovo ništa.

Kao da građani ne pamte mesece pumpanja atmosfere i preuveličavanja značaja 15. marta 2025. godine, blokaderi su preko medija koji ih podržavaju pokušali da ožive staru mantru i tako prekinu ćutanje o propasti sopstvenog plana. Umesto suočavanja sa činjenicom da su protest koji su predstavljali kao odlučujući pohod na vlast pretvorili u debakl, odlučili su da još jednom ponude već potrošeni izgovor.

A činjenice su prilično jasne i ne mogu da se sakriju. Ono što je predstavljano kao veliki talas koji će preplaviti Srbiju i promeniti političku sliku zemlje završilo se kao ozbiljan politički promašaj. Umesto da, kako su najavljivali, posle tog dana krene nezaustavljiv proces rušenja vlasti, usledila je praznina. Tišina o kolosalnom neuspehu trajala je neko vreme, a onda se sve ono što su pokušavali da potisnu vratilo još snažnije i potpuno potopilo blokaderski front.

Oni koji su tada najglasnije govorili da je promena već počela danas izbegavaju i da se sete sopstvenih reči. Narativ koji neprestano recikliraju, uključujući i priču o zvučnom topu, zapravo služi samo jednom cilju – da se ne postavi suštinsko pitanje. A to pitanje glasi: kako je pokret koji je tvrdio da stoji nadomak pobede uspeo da se raspadne čim su na površinu isplivale prve političke, lične i interesne kalkulacije?

Jer upravo tu leži prava slika svega što se događalo nakon 15. marta. Umesto jedinstva, discipline i navodne borbe za ideale o kojima su neprestano govorili, vrlo brzo su na scenu stupile svađe, podele i otvorena borba za lične pozicije. Studenti, aktivisti i opozicioni političari koji su se u tom trenutku predstavljali kao jedinstven blok pokazali su već posle prvih ozbiljnijih trzavica da svako gleda isključivo svoj interes. Neko je jurio političku funkciju, neko medijsku pažnju i ličnu promociju, a neko neku drugu korist.

Da su zaista verovali u ono što su tada govorili, danas bi imali dovoljno političke i ljudske ozbiljnosti da podvuku crtu i priznaju ono što je svima vidljivo – da očekivanja koja su sami podigli nisu uspeli da ispune. Umesto toga, pokušavaju da se iza novih-starih alibija sakrije činjenica da je „veliki dan“, koji je trebalo da promeni političku mapu Srbije, završio kao simbol nečeg sasvim suprotnog: političke neozbiljnosti, stvarne nemoći i pokreta kratkog daha koji nije izdržao ni prvi ozbiljniji test.

U najkraćem, ono što je predstavljano kao početak kraja vlasti postalo je početak kraja samog blokaderskog pokreta. Raspao se onog trenutka kada je postalo jasno da od obećane pobede nema ništa.

(Kurir)