Ne postoji niko u Srbiji, van samih blokadera, ko se za prethodnih godinu i po nije zapitao zašto svi oni izgledaju slično?

Neki bi rekli da deo njih liči na narkomane i beskućnike, a da nadimak “štrokaderi” nije džabe smišljen, i to organski, iz naroda, jer su takve pojave svi mogli da sretnu na trgovima, ulicama, raskrsnicama, u javnom prevozu. Okićeni sa bezbroj bedževa, raznih boja kose, koja obavezno mora da bude duga i masna, bukvalno odišu prljavštinom.

Odgovor na pitanje zašto je to tako krije se u pojavi koja korene vuče iz zapadne Evrope i SAD. Naime, pokojni USAID, NED, EED, Soroševa fondacija i sve druge organizacije duboke države, s namerom ciljaju najosetljivije delove omladine. Po pravilu, ti delovi omladine su skloni opijatima, drogama svih vrsta, od marihuane do kokaina i heroina, tj. “igle”.

Alkohol se u takvim zajednicama koristi od najranijeg doba i na zapadu omladina biva upućena na lečenje od zavisnosti već sa 16 godina.

Nakon što bivaju targetirani kao slabi, zavisnici, često oboleli od polno prenosivih bolesti, te kao jedinke koje nisu deo veće grupe, institucije duboke države ih regrutuju i daju im osećaj pripadnosti. Oni postaju najbolji vojnici transdžender ludila, woke ideologije, LGBTQ+ organizacija, a u najekstremnijim slučajevima levičarskih, anarhističkih udruženja koja u najvećem broju slučajeva skliznu u otvoreni terorizam.

Nakon što im se da osećaj pripadnosti, takve jedinke smatraju da su buntovnici koji se bore protiv sistema, a u stvari su najekstremnija vojska svetskog poretka koji propada. Ekstremna levica, što se vidi na ovom primeru, više ne nudi samo politički program - ona nudi identitet. A identitet se najlakše prodaje onima koji ga nemaju.

Sve ovo se najbolje videlo prilikom deblokade Studentskog kulturnog centra, kada su u javnost isplivale šokantne informacije o tome šta se tokom pet meseci dešavalo u tom zdanju kulture. Prvi ulazak novinara u zgradu doveo je do prvih fotografija, koje su zgrozile sve.

Naknadnim uvidom u instagram profile blokadera došlo se do saznanja da su u SKC sprovođene satanističke žurke sa okultnim i luciferijanskim orgijama. Njih su sprovodili blokaderi koji su zaposeli zgradu, o čemu su, ispostavilo se, redovno izveštavali svoje pratioce na društvenim mrežama.

Iako se pad nadstrešnice na zgradi Železničke stanice u Novom Sadu dogodio 1. novembra prošle godine, anarho-komunisti su u SKC pravili žurku 11., kao i 13. novembra uz orgije.

Sve ovo ne treba da čudi, jer je u skladu sa bolestima liberalnog poretka koji su propagirali zadnjih 20 godina. S druge strane, isti ovi blokaderi  su zloupotrebljavali hrišćanske simbole radi privlačenja širih masa. Skaradno lomljenje slavskog kolača za Svetog Savu u pola 9 uveče, pevanje duhovnih pesama, nošenje krstova i ikona, sve ovo je služilo u svrhu satanističkih rituala izvrgavanja ruglu najsvetijih simbola.

Onome ko se ne bi dublje zamislio nad fotografijama i snimcima, izgledalo bi kao da te „pametnice“ poštuju tradiciju i veru. Ipak, oni su se sve vreme zalagali za LGBTQ+, transdženderizam i woke ideologije propalog novog svetskog poretka.

Mešavina najgore woke ideologije i skrnavljenje hrišćanskih simbola u potpunom su skladu sa činjenicom da mlad čovek koji je izgubljen, koji nema jasnu strukturu u životu, dobija jasnog neprijatelja („sistem“, „elite“, „tradicija“), jasan moralni okvir (ti si na „pravoj strani istorije“) i osećaj pripadanja bez uslova. To je psihološki paket koji deluje snažnije od bilo kakve racionalne politike.

Unutar tog ideološkog okvira, granice ponašanja se sistematski pomeraju. Kada se sve tradicionalne norme proglase represivnim, onda više nema jasne linije između slobode i samodestrukcije. U takvom sistemu se hedonizam pakuje kao „oslobođenje“, eksces kao „izraz autentičnosti“, a lični pad kao „pobuna protiv sistema“. To je opasna zamena teza, jer sve ono što je nekada bio problem, sada se predstavlja kao vrednost.

Na kraju, još jedan razlog zašto ovaj narativ lako „leži“ ranjivoj omladini jeste jednostavna formula da ništa nije njihova krivica, već je za sve kriv “sistem”. Taj model je politički efikasan, ali društveno razoran. Jer ako je za sve kriv sistem, onda nema lične odgovornosti, nema samokritike, nema izlaza iz problema.

U Srbiji se desio zatvoreni krug, posebno kada je takvim marginalcima dato da prave spiskove i “čine poznatim” ljude, osećajući svemoćnost i snagu.

Kada su pare od strane NVO sektora upumpane u desetine podkasta, koji su nikli kao pečurke posle kiše, isti ti su sa margine društva došli pod svetla kamera, da vedre i oblače medijskom scenom i da pozivaju na rušenje ustavnog poretka i razaranje društva.

Grupe marginalaca za koje bi neki rekli da liče na klošare iz holivudskih filmova, postali su medijske zvezde, gostovali su na televizijama, kreirali su javno mnjenje. Srbiju je zadesila pošast duboke narkoze u kojoj su osobe upitnih kapaciteta postali delioci pravde.