Oslobađajuća presuda komandantu 43. brigade Armije BiH Ramizu Durakoviću za ratne zločine nad Srbima na području Čajniča 1993. godine izazvala je novi talas ogorčenja u javnosti, uz ocene da pravosuđe Bosne i Hercegovine nastavlja praksu ignorisanja srpskih žrtava.

Apelaciono veće Suda BiH oslobodilo je Durakovića optužbi uz obrazloženje da nije dokazano da je imao saznanja o ubistvima i paljenju srpskih kuća tokom akcije kojom je komandovao.

Predsedavajuća Apelacionog veća Amela Husić navela je da nije sporno da su zločini počinjeni niti da je Duraković rukovodio akcijom, ali da, prema oceni suda, nije dokazano da je znao za zločine nad civilima.

Takva odluka izazvala je burne reakcije među pravnicima i predstavnicima srpskih žrtava rata.

Pravnik i dugogodišnji advokat u Hagu Branko Lukić ocenio je da je ovakva presuda potpuno nelogična i politički motivisana.

– Nemoguće je da komandant akcije nije znao šta se dešava na terenu. Njegova dužnost nije bila samo da spreči zločin, već i da kazni počinioce. Ako sud priznaje da je zločin postojao i da je Duraković komandovao operacijom, onda je potpuno besmisleno tvrditi da nije imao nikakva saznanja – rekao je Lukić za Sputnjik.

On tvrdi da pravosuđe BiH, kao i Haški tribunal, godinama pokazuje dvostruke standarde kada su u pitanju zločini nad Srbima.

– Sudovi regiona i međunarodne institucije ne priznaju srpske žrtve na isti način kao druge. To je postalo očigledno još tokom rada Haškog tribunala – smatra Lukić.

Posebno je kritikovao primenu teorije „zajedničkog zločinačkog poduhvata“, koja je, prema njegovim rečima, često korišćena protiv srpskih optuženika.

– Za Srbe su važila potpuno druga pravila. Prag dokazivanja bio je toliko nizak da je bilo dovoljno da budete Srbin pa da automatski budete označeni kao deo nekakvog zajedničkog zločinačkog poduhvata – tvrdi on.

Kao primer naveo je optužnicu protiv Ratka Mladića, za koju kaže da nije sadržala direktne tvrdnje da je lično počinio ubistva ili izdao naređenja, već se oslanjala upravo na koncept kolektivne odgovornosti.

– U optužnicama su kao deo tog navodnog poduhvata navođene kompletne institucije Republike Srpske, Vojska Republike Srpske, MUP, teritorijalna odbrana, pa čak i „lokalni Srbi“. Kada smo tražili objašnjenje ko su „lokalni Srbi“, rečeno nam je da se misli praktično na sve Srbe starije od 16 godina koji su živeli na teritoriji pod kontrolom VRS – rekao je Lukić.

On smatra da je oslobađajuća presuda Ramizu Durakoviću dodatno zatvorila mogućnost da se za isti slučaj vodi postupak pred drugim sudovima, uključujući Srbiju ili Nemačku, pošto Duraković poseduje i nemačko i srpsko državljanstvo.

– Verovatno je postupak i pokrenut u BiH upravo da bi se sprečilo eventualno suđenje u Srbiji. Sada, posle oslobađajuće presude, niko više ne može da mu sudi za ista dela – tvrdi Lukić.

Dodaje da, uprkos svemu, ne treba odustajati od potrage za pravdom za srpske žrtve.

– Ratni zločini nikada ne zastarevaju. Uvek može da se pronađe novi dokaz ili pokrene drugi postupak. Ne sme se dozvoliti da takvi slučajevi budu zaboravljeni – poručio je on.

Prema njegovim rečima, najveći problem je što srpske žrtve decenijama nemaju osećaj da pred regionalnim i međunarodnim pravosuđem mogu da očekuju jednaku zaštitu i pravdu kao drugi narodi na prostoru bivše Jugoslavije.