Aktivistkinja Marija Vasić izazvala je oštre reakcije javnosti nakon gostovanja u emisiji Utisak nedelje, gde je na krajnje sporan način govorila o verovanju pravoslavnih vernika u moć Pojasa Presvete Bogorodice, jedne od najvećih svetinja hrišćanskog sveta koja se ovih dana nalazi u Beogradu.

Govoreći o dolasku vernika koji satima čekaju u redu da se poklone svetinji, Vasićeva je iznela ocene koje su mnogi doživeli kao otvoreno vređanje verskih osećanja građana Srbije.

- Ja sam potpuno sigurna da svi moji đaci znaju šta je to, jer smo mi pre dve nedelje radili primitivne magijske obrede i to je čist fetišizam. Dakle, pridavanje natprirodnih svojstava predmetima i verovanje u neke njihove natprirodne moći, jeste fetišizacija. U sociologiji potiče od 'fetića' - portugalske reči. Mi smo to bukvalno radili i njima je potpuno jasno da je to fetišizam i da je to jedan, po Dirkemu, od najprimitivnijih magijsko-paganskih običaja - rekla je Vasićeva.

Njena izjava odjeknula je u trenutku kada se ispred Hrama Svetog Save danima okupljaju desetine i stotine hiljada ljudi koji u miru, molitvi i dostojanstvu čekaju da celivaju relikviju koju Srpska pravoslavna crkva vekovima poštuje kao jednu od najvećih svetinja.

Vera nije predmet podsmeha

U demokratskom društvu svako ima pravo da bude vernik, ateista ili agnostik. Svako ima pravo da prihvati ili odbaci određena verska učenja. Međutim, postavlja se pitanje gde prestaje pravo na lični stav, a gde počinje otvoreno omalovažavanje ljudi koji veruju drugačije.

Jer ovde nije reč samo o kritici nekog običaja. Kada se verovanje stotina hiljada ljudi nazove „fetišizmom“, a jedan od najvažnijih verskih činova „primitivnim magijsko-paganskim običajem“, mnogi će to doživeti kao uvredu upućenu ne samo Crkvi već i svakom čoveku koji stoji u redu ispred Hrama Svetog Save.

Još je spornije što se takve kvalifikacije iznose sa pozicije navodne intelektualne superiornosti, kao da su vera, tradicija i duhovnost nešto što treba posmatrati sa visine i podsmehom.

Kako se naziva uzdizanje pojedinca iznad vere naroda?

Stotine hiljada ljudi ovih dana nisu izašle na ulicu zbog politike, interesa ili bilo kakve kampanje. Došli su vođeni sopstvenom verom, uverenjima i poštovanjem prema svetinji.

Zato se nameće pitanje: kako se naziva situacija kada jedna osoba sebi da za pravo da presuđuje da li su njihova osećanja, molitve i verovanja vredni poštovanja? Da li je to naučna analiza ili ideološka nadmenost? Da li je to tolerancija ili netolerancija prema ljudima čija su uverenja drugačija?

Paradoksalno je da se danas često govori o poštovanju različitosti, dok se istovremeno najgrublje kvalifikacije upućuju upravo najvećoj verskoj zajednici u Srbiji. Ono što bi u mnogim slučajevima bilo proglašeno govorom mržnje prema nekoj drugoj grupi, kada su u pitanju pravoslavni vernici često se predstavlja kao „sloboda mišljenja“.

Nepregledne kolone vernika najbolji odgovor

Dok traju polemike u studijima i na društvenim mrežama, ispred Hrama Svetog Save i dalje se formiraju nepregledne kolone ljudi koji strpljivo čekaju da se poklone svetinji.

Od praznika Vaznesenja Gospodnjeg do jučerašnjeg velikog praznika Silaska Svetog Duha na apostole vernom narodu podeljeno je više od 470.000 tračica osveštanih na Pojasu Presvete Bogorodice.

Upravo te kolone građana možda su i najbolji odgovor svima koji veru pokušavaju da svedu na sociološku teoriju, ideološku raspravu ili predmet podsmeha. Jer za vernike vera nije akademska kategorija, već duboko lično i duhovno iskustvo koje nijedna uvreda ne može da poništi.

(24sedam.rs)