„Ja mislim da je veoma važno da ljudi vide da je neko pozivao na dijalog sve vreme, a da ga neko nije hteo.

Nema sa kojim stranim ambasadorom se nisu sastali predstavnici studentskog blokaderskog pokreta. Dobro, nekada nisu bili ambasadori, već službenici ambasada, ali su se sastajali sa njima.

Ali oni su za njih bili nadležni za Srbiju, a ne predsednik Srbije kojeg su izabrali milioni ljudi.

Tada je nestalo sve. Kao da ja nisam predsednik Srbije, kao da me niko nije birao.

A neće se skoro ponoviti da neko sa takvom razlikom pobedi na predsedničkim izborima dva puta zaredom.

Da sam običan čovek sa ulice, kao što ću biti kada mi istekne mandat, valjda bi me posle toliko vremena i više od 200 poziva primili, saslušali i razgovarali sa mnom.

Ali oni su govorili da ne smeju da razgovaraju sa predsednikom. To je bio njihov dogovor, da kažu da nisam nadležan.

A onda su došli da traže da se poštuju institucije, iako su upravo oni te institucije rušili.

Na početku su tvrdili da nisam nadležan ni za šta, a onda su tražili jedinu stvar za koju niko drugi nije nadležan osim mene, a to je raspisivanje izbora.“