Prethodnih dana u javnosti je bilo mnogo reči o aferi zvučni top. Događaju kojim je završio zbor studenata u blokadi i opozicije 15. marta prošle godine. Od samog početka ovaj događaj činio se kao isuviše očekivan, zgodno vremenski pozicioniran, nelogičan i istorijski poznat.
U času kada su redari blokaderskog pokreta demonstrativno odbacili svoje žute prsluke i ostala obeležja, trebalo je da očekujemo neki dramatični događaj. Nije bilo jasno samo da li je reč o volji organizatora da prepuste „pobunjeni narod“ režimu ili režim „pobunjenom narodu“. Dakle, da li je reč bila o odustajanju od odgovornosti ili davanju dozvole za nešto u čemu nisu, bar zvanično, želeli da učestvuju?
Uostalom nešto više od tri meseca kasnije su na reprizi, ili možda afterpartiju 15. marta, u sličnom trenutku i jednakom krešendu ustaničkih osećanja, glasno i jasno građanima poručili da im „daju zeleno svetlo“. U danima koji su prethodili 15. martu isti blokaderski redari i verovatno mnogi drugi aktivisti su, na tugu svojih roditelja i uz euforiju istomišljenika, na istim mestima na telu flomasterima napisali osnovne podatke o sebi uključujući i naziv krvne grupe. Šta su očekivali – najbolje su sami znali. Ili možda ispravnije, onaj ko ih je tako savetovao znao je vrlo dobro da danas ratujemo simbolima. Simbole čitamo odmah, pre nego što se bilo šta desi, a ne u nekim prašnjavim knjigama godinama i decenijama kasnije. Današnji Tanasko Rajić, junak Drugog srpskog ustanka, koji se žrtvovao sam braneći topove, verovatno ne bi poginuo. Naime, on bi na instagram grupi pokazao javno i zorno šta je spreman da uradi. Ishod bitke bi zavisio od toga koliko bi Srbi pokazali privrženosti i gneva, te koliko bi bilo lajkova, jer Turci u toj virtuelnoj kampanji ne bi učestvovai pošto, je li, ne prate srpske mreže.
Logika se u svemu ne traži. Valjda je logično da jedan diktatorski režim želi da ubije svoje građane, posebno, na sramotu celog sveta, jednu celu novu generaciju mladih. Budućnost nacije. Nije neobično da to čini u vreme kada se veliki miting, pored sveg svog velikog apela na narod Srbije, ipak razilazio. Jednako nije jasno zašto bi Miloševićev režim trovao učenike albanske nacionalnosti nakon što je u potpunosti (uz podršku kosovskih komunista Albanaca) uspeo da slomi samostalnost pokrajine i uspostavi autonomiju koja ne negira jedinstvenu Srbiju? Pošto je Milošević (čitaj srpski narod) po definiciji loš, onda je logično da je morao učiniti neko veliko zlo. To zlo vremenom postaje sve veće, pa i zločinac postaje sve manje inteligentan…
Komentari (0)