Tekst prenosimo u celosti:

"Postoji tendencija u spoljnopolitičkim krugovima u Vašingtonu da se Balkan posmatra kao problem kojim treba upravljati, a ne kao vrednost koju treba razvijati. To je strateška greška, i to greška koja iz dana u dan postaje sve skuplja.

Zapadni Balkan nalazi se na raskrsnici Evrope, povezujući istočni i južni bok NATO-a, kroz njega prolaze energetski koridori, migrantske rute i lanci snabdevanja koji su važni za čitavu transatlantsku zajednicu. Stabilnost ovog regiona nije tek regionalna pogodnost. Ona je preduslov evropske bezbednosti. Ali kada pažnja bude usmerena na druga mesta, ta stabilnost dolazi pod pritisak.

U Bosni, nastojanja da se politička vlast centralizuje daleko iznad onoga što je predviđeno Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine podstakla su opasne tenzije. Vredi podsetiti šta je Dejton zapravo bio: sporazum koji je zaustavio rat. Njegova pažljivo izbalansirana arhitektura, nesavršena kao i svaki kompromis, nije relikt koji treba odbaciti, već temelj koji treba poštovati. Pokušaji da se on zaobiđe nose rizik ponovnog otvaranja rana za čije je zarastanje bila potrebna čitava generacija.

Na Kosovu situacija ostaje nerešena na način koji zahteva iskrenost, a ne diplomatske eufemizme. Jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova iz 2008. godine i dalje ne priznaje više od polovine država sveta, uključujući pet članica Evropske unije. Srbija ne može i neće priznati tu deklaraciju. To nije izraz naše nepopustljivosti, već stav zasnovan i na međunarodnom pravu i na suverenitetu naše države. Istovremeno, Beograd teži normalizaciji odnosa sa vlastima u Prištini. Želimo funkcionalan suživot. I želimo da ljudi sa obe strane žive bolje.

Gotovo čitavu deceniju predsednik Srbije Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama predvode najznačajniji proces pomirenja između Srba i Albanaca u istoriji. Dva suseda čiji su odnosi predugo bili obeleženi rivalstvom i nepoverenjem sada biraju dijalog umesto neprijateljstva. Njihovo partnerstvo nedavno je krunisano zajedničkim autorskim tekstom u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung, u kojem su izneli stav da bi Evropska unija trebalo da primi Srbiju, Albaniju i ostatak Zapadnog Balkana bez mehanizama veta koji su prečesto paralizovali proces donošenja odluka na kontinentu.

Bio je to hrabar predlog, koji su politički protivnici napali sa obe strane. To je bilo očekivano. Lideri koji rizikuju zarad mira retko dobijaju zahvalnost na kratak rok. Istorija je, s druge strane, obično velikodušnija.

Za Srbiju članstvo u Evropskoj uniji ostaje strateški cilj. Međutim, napredak je zastao, ali ne prvenstveno zbog nedostataka u oblasti vladavine prava, kako tvrde kritičari Srbije. Kada su Rumunija i Bugarska pristupile Evropskoj uniji, učinile su to po standardima koje je Zapadni Balkan odavno prevazišao u mnogim merljivim oblastima. Letvica je za naš region podignuta selektivno i značajno. Unutrašnje podele Evropske unije i zamor od proširenja predstavljaju glavne prepreke pristupanju Srbije. Mi to znamo i strpljivi smo. Ali nećemo se pretvarati da je prepreka isključivo na našoj strani.

U međuvremenu Srbija ne stoji u mestu. Nečlanstvo znači fleksibilnost, a mi je koristimo. Srbija američkim kompanijama nudi nešto što je u Evropi sve ređe: destinaciju za „friend-shoring“, sa dubokim transatlantskim vezama, visokoobrazovanom radnom snagom i regulatornim okruženjem koje pogoduje poslovanju, bez birokratskih prepreka koje su se decenijama gomilale unutar Evropske unije. Rezultati govore sami za sebe. Naš tehnološki sektor sada učestvuje sa gotovo 10 odsto u nacionalnom BDP-u, što je među najvišim u celoj Evropi, a njegov rast se ubrzava.

Ali nezavisnost Srbije u delovanju nije samo ekonomska prednost. Ona je i moralna. To se nigde ne vidi jasnije nego u našem odnosu prema Izraelu.

Veče 8. oktobra 2023. godine, dan nakon najvećeg masakra nad Jevrejima od Holokausta, Srbija je primila poruku iz Izraela: bile su im potrebne vojne zalihe i bile su im potrebne hitno. Predsednik Vučić je reagovao i Srbija je u roku od četiri dana isporučila traženo.

– Ja sam jedini u Evropi koji danas trguje vojnom municijom sa Izraelom – otvoreno je rekao Vučić. – I zbog toga me kolege često kritikuju.

U pravu je u oba slučaja. Srbija je pružila bezbednosnu pomoć Izraelu u trenutku kada je evropska solidarnost sa jevrejskom državom bila upadljivo slaba. Kada su izraelskim sportskim ekipama bili potrebni domaći tereni van njihove zemlje, pošto su zbog bezbednosnih razloga i sve prisutnije kulture bojkota koja zahvata evropski fudbal morale da napuste svoje stadione, izabrale su Beograd. Znale su da će tamo biti dobrodošle, i nisu pogrešile. Nije se mogao čuti nijedan antisemitski slogan. Umesto toga, žuta zastava koja podseća na oznaku koju su Jevreji morali da nose tokom nacističke okupacije vijorila se zajedno sa srpskom zastavom iznad Predsedništva Srbije – kao čin sećanja i moralne jasnoće.

To sećanje duboko je ukorenjeno u Srbiji. Prema podacima Memorijalnog centra Jad Vašem, ustaše, hrvatski fašistički pokret koji je vladao nacističkom marionetskom državom tokom Drugog svetskog rata i sproveo istrebljenje hrvatskih Jevreja kao deo šireg Holokausta, takođe su ubile više od 500.000 Srba, proterale još 250.000 i primorale dodatnih 250.000 da pređu iz pravoslavlja u katoličanstvo. Mi znamo šta znači biti progonjen zbog onoga što jesi. Zato naša solidarnost sa Izraelom nije politički stav, već moralni refleks.

Pojedine evropske prestonice zameraju Srbiji upravo zbog njenog stava prema Izraelu. Neka im bude. Mi to smatramo jednim od najsvetlijih trenutaka naše istorije.

To me dovodi do nečega što je previše američkih kreatora politike, čini se, zaboravilo. Tokom najvećeg dela istorije odnosa naših dveju zemalja Srbija i Sjedinjene Američke Države bile su saveznici, i to bliski saveznici. Tokom Prvog svetskog rata srpska zastava vijorila se iznad Bele kuće, kao jedna od samo dve strane zastave kojima je ukazana takva čast. Naše države zajedno su krvarile boreći se protiv istih neprijatelja.

Kasnije je, tokom Drugog svetskog rata, to savezništvo potvrđeno pojedinačnim činovima izuzetne hrabrosti. Operacija Halijard, najveća akcija spasavanja američkih pilota u istoriji, pokazala je kako su obični srpski seljaci skrivali, hranili i štitili stotine oborenih američkih avijatičara, rizikujući sopstvene živote zbog mogućih nacističkih odmazdi. To su bili zemljoradnici i pastiri koji nisu imali šta da dobiju, a mogli su da izgube sve. Danas u Srbiji postoji spomenik u obliku transportnog aviona C-47 koji je na kraju te pilote odvezao na sigurno.

Srbija želi da transatlantski odnosi napreduju. Mi smo evropska zemlja (a u suštinskom smislu to su i Sjedinjene Američke Države), jer smo oblikovani evropskom civilizacijom, mišlju i žrtvom. Nijedna od naših država nije članica Evropske unije, ali obe imaju interes da ona bude uspešna i da kontinent kojem treba da bude oslonac ostane stabilan.

Vašington bi trebalo da Balkan posmatra ne kao postkonfliktnu čekaonicu, već kao region od strateškog značaja, u kojem pouzdana, rastuća i samostalna Srbija predstavlja istinskog partnera. Pokazali smo da stojimo uz svoje prijatelje, čak i kada nas to košta. Pokazali smo i da možemo da predvodimo procese pomirenja, čak i kada oni nose politički rizik. To nije profil problema. To je profil saveznika.

Sjedinjene Američke Države i Srbija već su jednom zajedno bile na pravoj strani istorije, a temelji tog savezništva nikada nisu nestali. Vreme je da se na njima ponovo gradi."