Ružička je podsetio da su krajem februara predsednik Srbije Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama izložili svoj predlog za realan odgovor na pitanje koje Evropska unija sebi uzalud postavlja već dve godine, a to je kako se proširenje može postići bez katastrofe. 

Njihov odgovor: fazno članstvo. Ovo nije ni novo ni radikalno. To nije ništa drugo do austrijski pristup od 1972. do 1995. godine, primenjen na geopolitičke realnosti današnjeg Zapadnog Balkana. 

U stvari, Austrija se 1958. godine našla u sličnoj, teškoj situaciji kao što je Balkan danas. Zapadna Nemačka je već bila ubedljivo njen najveći trgovinski partner, čineći 30 do 40 procenata uvoza.  

Ipak, Beč nije mogao da se pridruži novonastaloj Evropskoj ekonomsmkoj zajednici, jer je Državni ugovor iz 1955. godine obavezao zemlju na stalnu neutralnost, a Moskva je svaki dublji ekonomski potez ka zapadnom bloku smatrala kršenjem ove obaveze. 

Beč nije napustio neutralnost. Zaobišao ju je – 1972. godine, austrijski kancelar Bruno Krajski potpisao je Sporazum o slobodnoj trgovini koji je sadržao eksplicitnu „klauzulu o neutralnosti“, koja je garantovala pravo na povlačenje u bilo kom trenutku i neograničenu slobodu u odnosima sa Istokom. 

Samo dve decenije kasnije usledio je Evropski ekonomski prostor: četiri slobode jedinstvenog tržišta, usvajanje većine pravnih tekovina EU, finansijski doprinos koheziji – ali bez prava glasa, bez komesara, bez poslanika Evropskog parlamenta. Punopravno članstvo usledilo je tek 1. januara 1995. godine, nakon referenduma na kojem je 66,6 odsto Austrijanaca glasalo za. 

Čitav proces je trajao oko 23 godine. Kada je konačno došlo do pristupanja, ono je samo potvrdilo ekonomsku realnost. Integracija je stoga postignuta manje kroz pompezne govore i ceremonije potpisivanja, već kroz činjenice na terenu. 

Iz ovoga se mogu izvući tri zaključka, od kojih nijedan Brisel ne voli da izgovori naglas. Asimetrija je prihvatljiva sve dok je transparentna. Ekonomska integracija je, u praksi, nepovratna. A višeslojna arhitektura bolje ublažava geopolitičke šokove od binarne logike „unutra ili napolje“. 

Aleksandar Vučić i Edi Rama eksplicitno odbacuju svaki veto u Savetu, bilo kojeg dodatnog komesara, bilo koje dodatne poslanike Evropskog parlamenta, bilo kakve promene pravila glasanja i bilo kakav automatski pristup strukturnim fondovima. Za Brisel je ovo izuzetno dobra ponuda. Geopolitičko usidrenje bez troškova kojih se 27 zemalja članica najviše plaši. 

Vučić mora da sprovede reforme. 

Međutim, cela istina uključuje i činjenicu da je na Samitu EU-Zapadni Balkan u Crnoj Gori početkom juna, Srbija bila jedina zemlja Zapadnog Balkana koja je pozvana da sprovede konkretne reforme, na primer, u oblasti izbornih zakona. Predsednik Vučić će stoga morati da ispuni očekivanja ako je zaista ozbiljan u vezi sa članstvom u EU. 

Ipak, budućnost Zapadnog Balkana neće biti određena pitanjem da li je integrisan, već koliko brzo i u kom obliku. I dok Brisel okleva, kineske direktne investicije u Srbiju iznosile su 1,4 milijarde evra u 2022. godini – skoro jednako ukupnim investicijama svih 27 zemalja članica EU (1,46 milijardi evra). Od 2021. godine, Kina je tako najveći pojedinačni investitor u zemlji. 

Dok mnogi investitori još uvek čekaju na formalno pristupanje EU, ekonomska realnost je odavno prevazišla političku debatu. Srbija je duboko integrisana u evropske lance snabdevanja, razvija se u proizvodni, tehnološki i logistički centar jugoistočne Evrope i sve više postaje geopolitička raskrsnica između Evropske unije, Bliskog istoka i Azije. 

Evropa mora da razmišlja o moći u ekonomskom smislu. Da budem otvoren: svake godine kada EU okleva da odobri konkretan pristup jedinstvenom tržištu je godina u kojoj se ova praznina dodatno popunjava finansiranjem infrastrukture od strane Pekinga i trgovinskom diplomatijom Ankare. Fazno članstvo stoga nije ustupak Beogradu. To bi radije bila istinska vin-vin situacija: Balkan ima koristi od jasnih ekonomskih prednosti članstva u EU, a Brisel osigurava svoj geopolitički položaj u srcu južne Evrope. 

Postoji još jedna stvar koju niko u Briselu neće reći naglas. Punopravno članstvo zemlje sa oko četrdeset miliona stanovnika bi odlučno pomerilo politički centar gravitacije Unije ka istoku – u smislu glasačke moći u Savetu, sastava Parlamenta, raspodele sredstava i poljoprivredne politike. Malo koje prestonice u Zapadnoj Evropi će moći lako da prihvate ovo. 

Beč je doneo ispravnu odluku 1972. godine. 

Pet zemalja članica EU – Austrija, Italija, Češka, Slovačka i Slovenija – stoga bi trebalo da urade dve stvari: da pozovu Komisiju da do jeseni transformiše predlog komesarke Marte Kos za sektorsku integraciju u formalnu komunikaciju i da prošire „petorku“ tako što bi uključili Berlin, koji je već signalizirao svoje odobrenje kroz odgovarajuće pismo kancelara Fridriha Merca. 

Beč je doneo ispravnu odluku 1972. godine, čak i ako je niko tada nije pohvalio rečju „strategija“. Brisel ima šansu da donese istu odluku 2026. godine – ovog puta svesno. Jer izbor više nije između punopravnog članstva i statusa kvo. Nalazi se između fazne arhitekture koju Unija sama sebi dizajnira i sive zone u kojoj balkanska integracija tone u sramotni limbo neispunjenih obećanja i neispunjenih očekivanja.