Širenje straha od „ćacija“ podstiče se različitim oblicima lažnih vesti i medijskim senzacionalizmom koji podstiče predrasude i strahove liberalno orijentisanih građana bez obzira na nivo njihovog obrazovanja.
Širenje straha jedno je od najmoćnijih oružja u politici. Strah je, kako kaže Bertrand Rasel glavni izvor predrasuda i jedan od glavnih izvora okrutnosti. Kada strah obuzme mase potiskuje se racionalno političko razmišljanje, a osećaj ugroženosti neretko aktivira bes kao odbrambeni mehanizam. Strah od drugih otežava, a neretko i onemogućava racionalno političko razmišljanje, ali, s druge strane, jača unutrašnju koheziju grupe. U strahu su, kako kaže narodna poslovica, velike oči pa postoji sklonost preuveličavanju, pa čak i prepoznavanju problema i neprijatelja i tamo gde ih nema samo da bi se očuvalo unutargrupno jedinstvo kada iz bilo kog razloga popusti.
Ksenofobija, homofobija, islamofobija i širenje straha od manjina obično se navode kao primeri koji bi trebalo da pokažu kako je ovaj pristup karakterističan za takozvane desničarske i populističke politike. Međutim, reč je o univerzalnoj političkoj strategiji pa su tokom Hladnog rata liberalne demokratije širile strah od komunizma na isti način kao što su komunisti na istoku širili strah od kapitalizma. Rusofobija je preplavila zapadne medije znatno pre početka rata u Ukrajini, a strah od takozvane ekstremne desnice odžava politički status quo u evropskim zemljama mada su mejnstrim politike izgubile podršku. Ukratko, širenje straha kao politička strategija može biti odlika bilo koje političke grupacije čiji je cilj polarizacija društva i biračkog tela na „nas“ (dobre) i „njih“ (zle).
Kada je o Srbiji reč ovaj narativ je danas posebno karakterističan za one grupe koje sebe predstavljaju kao demokratsku političku opciju. One odbijaju dijalog i svoje birače motivišu da glasaju „protiv“ Vučića, a ne „za“ njihov politički program koji iz toga razloga nije ni potreban. Nema sumnje da i vladajuća koalicija koristi fobije kako bi ojačala nacionalno jedinstvo pred navodnim jačanjem i udruživanjem spoljnjeg neprijatelja, ali njena unutrašnja politička strategija nije širenje straha već podsticanje optimizma i prezentacija svetlih perspektiva upravo s ciljem izbegavanja i prevazilaženja unutrašnjih sukoba.
Strahovi su politički najdelotvorniji kada se odnose na identitetsku ugroženost. Zato se, kada je reč o unutardruštvenim političkim borbama, podstiču takozvani kulturni ratovi o čemu je bilo reči u prošloj kolumni. Opozicioni politički stratezi kao neprijatelje označili su intelektualno i moralno inferiornu „ćacad“ koja je uzurpirala privilegovane društvene položaje. Širenje straha od „ćacija“ podstiče se različitim oblicima lažnih vesti i medijskim senzacionalizmom koji podstiče predrasude i strahove liberalno orijentisanih građana bez obzira na nivo njihovog obrazovanja.
Mada je strategija širenja straha intenzivirana od početka ovih protesta ona je prisutna od samog dolaska SNS na vlast. Okvir koji su tada postavili njihovi politički protivnici nije u osnovi promenjen ni do danas. Ukratko, od samog početka vlast SNS je predstavljana kao politička diktatura što samo po sebi treba da probudi osećanje zebnje. Pored toga, opozicioni mediji su sve vreme koristili rečnik koji je trebalo da proizvede paniku, gađenje i bes običnih građana prema vlasti. Treba se setiti paničnih spekulacija o desetinama pa i stotinama leševa koji plutaju poplavljenim Obrenovcem u proleće 2014. Svaki naredni tragičan događaj, poput pada vojnog helikoptera 2015. godine, ili smrti visokog funkcionera SNS Vladimira Cvijana 2018 godine; otkrivanje plantaže marihuane u Jovanjici 2019. godine itd. predstavljani su kao afere koje bude strah da našom sudbinom upravljaju zlikovci i kriminalci.
Posebno otežavajuću okolnost za SNS predstavlja činjenica da se period njihove vladavine poklopio sa masivnim prodorom društvenih mreža i njihovom sve sofisticiranijim načinima pristupa korisnicima. Mikrotargetiranje kojim se precizno identifikuje šta plaši konkretne grupe birača; stvarnje takozvanih eho komora koje serviraju određeni sadržaj koji potvrđuje strahove onih koji već imaju određene predrasude; pojava uverljivih, veštačkom inteligencijom generisanih, fotomontaža i video snimaka čiji sadržaj je teško demantovati samo su olakšali širenje različitih strahova.
Upravo u tom svetlu treba posmatrati i aferu „zvučni top“. Od samog početka ta priča je prezentovana tako da izazove paniku i bes ljudi prema državnim funkcionerima koji navodno koriste sva sredstva kako bi se održali na vlasti. Korišćenje oružja protiv mirnih građana uklapa se u postojeći narativni okvir o diktaturi. Naknadna prijava desetina slučajeva sa zdravstvenim tegobama usled navodne izloženosti efektima korišćenja ovog oružja trebalo je domaćoj i inostranoj javnosti da pošalje nedvosmislenu poruku ko je žrtva.
Žrtve su neophodne kako bi strategija širenja straha bila delotvorna. S druge strane, širenje straha pomaže da sebe i pripadnike naše grupe doživimo kao žrtve. Pored toga, ako postoje žrtve – kao što su građani koji su prijavili izloženost delovanju zvučnog topa, onda postoji i krivac koji je izazvao te žrtve. Krivac je, naravno, vlast i onaj ko svu vlast drži u svojim rukama. To je važno jer krivci zaslužuju kaznu. Kada neka politička grupa uspešno ubedi svoje pristalice da su oni žrtve, oni dobijaju moralno opravdanje za kažnjavanje krivaca. Iz pozicije žrtve, svaki napad na onoga ko je označen kao krivac predstavlja legitimnu samoodbranu. Politika tako postaje takmičenje u veličini žrtve, a racionalnu raspravu zamenjuje polarizacija u kojoj se kompromis doživljava kao izdaja sopstvene grupe i njenih žrtava.
Ivo Andrić je zapisao da slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje. Kako bi to izbegli, obični ljudi bi morali da prepoznaju kada je njihov strah realan, a kada je proizvod političke manipulacije koja ih sprečava da vide činjenice i prepoznaju sopstveni interes.
Komentari (0)