Izjave penzionisane špediterke/tužiteljke Jasmine Paunović o planovima za dan posle izbora i uvrede na račun predsednika države, ne samo što su ogolile  prostački karakter samoprozvanih intelektualaca sa studentske liste, nego je i napravio dodatne podele među nosiocima i onima koji se nadaju svom mestu u nekom novom sistemu.

Osim rečnika dostojnog „palanačke tetke“ koja svoje komplekse leči vređanjem svih koji ne dele njene političke stavove, Jasmina Paunović je gostovanjem kod Dejana Lučića, tog nešto uglađenije obučenog Milovana Brkića, pokazala i zaprepašćujuću površnost, ali i spremnost da izgovori bilo šta samo kako bi se dokopala obećanog položaja. Ipak, penzionisana tužiteljka nije sama u kampanji laži koja traje godinama i čiji je cilj da dehumanizuje najpre predsednika Srbije, a potom i sve građane koji ga podržavaju, jer onog trenutka kada politički protivnik u očima javnosti prestane da bude čovek, protiv njega postaje dozvoljeno sve, uključujući progon, odmazdu i preki sud.

x

Ipak, pripisivati Jasmini Paunović zasluge za bilo kakvo ozbiljno i osmišljeno propagandno delovanje bilo bi preterano, jer penzionisana tužiteljka neretko nije ni svesna količine besmislica koje izgovori. Možda bi se Čedomir Kokanović, Ivan Ninić, Bojana Savović i Jovan Rajić njenih nastupa ponekad čak i postideli,  kada bi imali obraza i kada i sami ne bi toliko duboko zagazili u sopstvene konstrukcije da više nisu u stanju da razlikuju laž od istine.

Čedomir Kokanović u javnim nastupima ostavlja utisak čoveka koji je odavno izgubio svaku meru, jer njegove objave obiluju vulgarnostima, uvredama i konstrukcijama koje sa činjenicama i stvarnošću nemaju nikakve veze. Nije na nama da postavljamo medicinske dijagnoze, ali za svaku pohvalu jeste to što pokušava odlaskom kod tarapeuta da pomogne pre svega sebi. I ne govorimo ovde o bolesti da bi se podsmevali, nego da bi šira javnost mogla da shvati otkuda takvi nekontrolisani ispadi, bujna mašta i uopšte nikakav otpor ka lažima, ma koliko velike laži bile.

Da često ne može da se kontroliše pokazuju i objave na društvenim mrežama, gde u vidu stihova obraća svojim pratiocima rečnikom nedostojnim jednom intelektualcu, a posebno ne uglednom advokatu i članu upravnog odbora advokatske komore Beograda. Tako je nedavno povodom velikog skupa Srpske napredne stranke, počastio sve koji su prisustvovali, sledećim rečima:

„Danas je skup malobrojnih preostalih ološa, đubradi, kurvi, govana, pedera, retarda i kriminalaca, rođenih kao incestuozni produkt silovanja između majki narkomanskih triperaških kurvi i očeva sifilističnih alkoholičara, a na čelu sa žvalavom šiptarskom pederčinom, pušačem likaninog i briselskih, vašingtonskih, ohridskih, francusko-nemačkih i drugih šiptarskih kurčeva, umazanih sopstvenim govnima, i izdajnika Kosova. Crkli dabogda.“

Ivan Ninić sa druge strane, za sada nema dijagnostifikovano opravdanje, ali imajući u vidu da je političku karijeru započeo kao radikal, on sada u tim autošovinističkim krugovima mora da se dokazuje mnogo više nego svi ostali. Zato i ne čude svi oni napadi na preostale Srbe na Kosovu i Metohiji, Srpsku listu, i zastupanje šiptarskih interesa.

Spekulacije oko Banjske, optužbe da su Srbi krivi za eksploziju na kanalu Ibar-Lepenac, ali konačno svrstavanje bilo je onog momenta kada je javno stao u odbranu šiptarskog saradnika Milana Vukašinovića, za koga su srpske službe opravdano sumnjale da prikuplja podatke od strane lica iz bezbednosnog sektora Srbije i prenosi ih šiptarskim okupatorima.

Ali to je samo deo onoga o čemu Ninić iznosi neistine.

Nadstrešnica, zvučni top, preminuli dečak u Valjevu, Skaj prepiske, Cvijan i najzad slučaj „Senjak“, gde je svima pobrojanima glavni izvor informisanja odbegli crnogorski kriminalac Miloš Medenica.

Jedna od najglupljih izjava koje su svi u nekom obliku ponovili jeste da je Veselin Milić uhapšen zbog objave na mreži Miloša Medenice. Iako je i laiku jasno da to nije tačno, oni svoje pratioce ubeđuju da se to baš tako desilo. Iako je Više javno tužilaštvo izdalo zvanično saopštenje povodom navoda na mrežama, oni odbijaju da poveruju VJT da je istraga, a zatim i hapšenja pokrenuta tek nakon prijave supruge Aleksandra Nešovića Baje.  Iako po mrežama svakodnevno kruže svakakve laži i hajke na pojedina lica, ovi ljudi su odlučili da daju kredibilitet odbeglom kriminalcu, koji je član Kavačkog klana i da stvore narativ da je bilo dovoljno da se pojavi jedan kokainski zavisnik na mrežama pa da tužilaštvo tek onda reaguje.

Taj apsurd sa Milošem Medenicom ide čak dotle da se sada javlja sa majicom na kojoj piše „STUDENTI POBEĐUJU“ . Nalozi studenata u blokadi masovno u euforiji dele njegove snimke, više čak nije bitno ni o čemu, ni šta priča, on je zvezda blokaderskog pokreta.

Teško pobrojati sve neistine koje su ovi ljudi izgovarali od kada su dobili prostor u javnosti, možda je bolje reći da im se istina retko provukla.

Da njihove izmišljotine čak nemaju ni logike, najbolji je primer izjava Jovana Rajića povodom podizanja optužnice u Konjuhu. Naime, iako je optužnica i zvanično podignuta, Rajić nije zadovoljan, navodno jer neko pokušava da opstruiše i da zaštiti lica iz Srpske napredne stranke koja su upletena.

Prva laž je bila da je TOK imao imao najveću zaplenu marihuane u istoriji Srbije. Istina je da je hapšenje u Konjuhu nastavak istrage i zaplene iz avgusta prošle godine, kada je Više javno tužilaštvo zaplenilo prvo dve tone, a zatim je usledio višemesečni nastavak istrage koji je doveo hapšenja i zaplene pet tona. TOK se istrazi priključio tek pred samo hapšenje.

Zato je teško prihvatiti Rajićevu tezu da je sve bilo organizovano kako bi se neko zaštitio. Još je teže pomiriti je sa drugom tvrdnjom koja se godinama ponavlja u javnosti, da je Više javno tužilaštvo u Beogradu pod kontrolom vlasti. Ako je tako, zbog čega bi isto to tužilaštvo mesecima prikupljalo dokaze, organizovalo akciju i na kraju uhapsilo lokalnog funkcionera vladajuće stranke? Da je postojala namera da se bilo ko sačuva, cela akcija nikada ne bi ni bila sprovedena.

Isto važi i za tvrdnje da je postupajuća tužiteljka Irena Bjeloš namerno sklonjena sa predmeta. Ona je, usled opštih zakonskih promena koje su se odnosile na sve upućene tužioce, privremeno vraćena u svoje matično tužilaštvo, ali je potom ponovo upućena u Tužilaštvo za organizovani kriminal upravo kako bi okončala rad na predmetu „Konjuh“.

Ali, blokaderskim propagandnim platformama je potreban materijal i stalno održavanje tenzija, izmišljanje novih laži, smišljanje novih afera, i zato uvek imaju spremne vrlo maštovite sagovornike koji će svojim „stručnim mišljenjem“ od najobičnije istrage koja ide svojim tokom da naprave novi skandal.

Bojana Savović je otišla toliko daleko da ona duboko veruje u sve što kaže. I uopšte ne razmišlja o posledicama, ni o činjenici da sve što izgovara govori sa pozicije javnog tužioca, državnog službenika, te tako sve ima još veću težinu.

Savovićka doduše često izgovori nešto što pravni stručnjaci prokomentarišu da izrečeno ukazuje na nedostatak elementarnog poznavanja prava.Utoliko je strašnije što je ona javni tužilac. Međutim, oni, kao i mediji gde oni gostuju, računaju na izražene komplekse svojih čitalaca koji su srazmerni količini neznanja, te tako mogu da im spakuju bukvalno šta god žele. Jer kome bi palo na pamet da ide i proverava da li je Savovićka u pravu kada kaže da će  od sada u krivičnim postupcima za teška krivična dela  ubuduće biti potrebno petočlano veće koje čine dvoje sudija krivičari, jedan parničar i dvoje sudija porotnika?

Ona je tužilac, oslanjamo se na to da bi trebalo da zna da za najteža krivična dela u Srbiji pred Višim sudom, postupaju dvoje sudija Višeg suda – profesionalaca, i troje sudija porotnika, a ne-dva krivičara, jedan parničar i dva porotnika. Ali ne zna. Ne zna takođe ni kakve posledice njena uputstva o nasilju na ulicama ostavljaju, kao ni da pozivi za obračune sa „kriminalnim režimom“, pojedinci ozbiljno shvate i onda dođe do ozbiljnog nasilja i dosta povređenih ljudi, koji pak računaju na njeno obećanje da će ih osloboditi bez obzira šta urade, bitno je samo da su blokaderi.

Zajednička nit svih ovih nastupa nije pravo, istina niti borba protiv korupcije, već proizvodnja atmosfere u kojoj se svaka neistina proglašava otkrićem, svaki kriminalac prihvata kao pouzdan izvor ako govori protiv vlasti, a svako nasilje unapred opravdava ukoliko dolazi sa „prave” političke strane. Oni koji se predstavljaju kao buduća pravna i intelektualna elita tako su sami pokazali kako zamišljaju državu: bez dokaza, bez odgovornosti i bez zakona koji jednako važi za sve.