PIŠE: Vasilije Papović, glavni urednik Alo!

Izdaja počinje tako što izdaš samog sebe. Posle je sve lako – možeš da se odrekneš porodice, prijatelja, pa čak i svog naroda. Andrija Mandić mi lično nikada nije ulivao veliko poverenje, čak ni kada je bio žestoki opozicionar, kada je štrajkovao glađu, protestovao i zaklinjao se u srpstvo. Ne znam, uvek sam u njegovom delovanju nekako video pozu i manjak iskrenosti.

Sada su konačno sve maske pale. Svima je i u Crnoj Gori i u Srbiji, pa i u celom srpstvu, jasno da je Andrijino srbovanje bilo samo dramska uloga kako bi se dokopao onoga što mu je duši milo, a to su vlast i sva velika i mala zadovoljstva koja ona sa sobom donosi. Jasno je to svima, osim užem krugu Andrijinih skutonoša koji ne vide, ili ne žele da vide, da su zajedno sa njim prodali narod – onaj pošteni i dobri srpski narod koji je devet meseci derao opanke po crnogorskim drumovima da bi dobio šta? Ništa. Dobio je Andriju u Skupštini i njegove ljude od poverenja raspoređene po dubini i širini na državnim jaslama. Sve ostalo je ostalo isto kao i u Milovo vreme. Nema srpskog jezika, nema državljanstva, nema ničega od onoga što je obećavano. I šest godina nakon dolaska na vlast, Mandić i ekipa pokušavaju da narod drže u dubokoj anesteziji i u bajkama o boljoj budućnosti. U stilu one legendarne replike iz „Maratonaca“: „I vi ćete ovako, samo sutra“.

Sledeći izbori u Crnoj Gori su za manje od godinu dana i čini mi se da je ta kolektivna hipnoza popustila, pa će Andriji biti veoma teško da objasni zašto je izdao sve u šta se kleo. U trenutku kada ga se odreknu i njegovi birači, društvo u koje se uvalio jednostavno će ga ispljunuti jer nikome više neće biti potreban. To je zla sudbina konvertita. Zanimljivo je samo da Andrija ništa nije naučio od svojih prethodnika, poput Sekule Drljevića ili Novaka Kilibarde. Nije shvatio da ga oni kojima trenutno služi u Crnoj Gori i van nje u dubini duše preziru, ali im je potreban kako bi imali anestezirane srpske glasove za svoje planove. Kada ih izgubi, baciće ga na smetlište istorije.

Dugo je Andrija ćutao i pravio se nevešt, ruku pod ruku sa mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem. Ćutao je kada su Srbe proglašavali genocidnim i okupatorskim narodom. I što je još gore, postao je direktan saučesnik u rasrbljavanju Crne Gore i promoter nekog izmišljenog, posebnog srpstva koje je iznad Beograda i Srbije, negde u vasioni. Iza takve bajke krila se ništa drugo do ogoljena i brutalna izdaja.

Ta izdaja ogoljena je u petak uveče, na obeležavanju 150 godina od Bitke na Fundini. Andrija je konačno izgovorio sve što mu leži na srcu. Sve što je morao da prećuti svojim novim montenegrinskim, regionalnim i evropskim prijateljima, kompenzovao je otrovom koji je sručio na Srbiju i Beograd. Ukratko, Beograd po njemu ne može biti srce srpstva, niti Srbija može biti matica srpskog naroda. Mnogo je celishodnije i primerenije da se primat u vaskolikom srpstvu dâ, recimo, Andrijinom rodnom Šavniku. Poslao je Andrija još naramak poruka Vučiću i Beogradu, opet u grotesknom stilu Mirka Topalovića kada se odmetnuo od porodice zbog nesrećne ljubavi prema Kristini (u ovom slučaju – Evropskoj uniji).

Ne znam samo uz pomoć koje veštine je iz pamćenja izbrisao kolika je bila bratska pomoć Beograda da bi se baš on našao na mestu koje danas zauzima. Zaboravio je da je nekoliko godina više vremena provodio u Beogradu nego u Podgorici. Ono što danas radi ravno je oceubistvu ili Kainovom ubistvu Avelja. To je upravo nastavak politike Mila Đukanovića, ali na znatno podmukliji način. Sve je Andrija zaboravio zarad blagoutrobija. Zaboravio je i ono narodno: „Onaj ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara“.

I još nešto, moram da ponovim reči Milana Kneževića da, sviđalo se to nekome ili ne, ne bi bilo 30. avgusta 2020. godine da nije bilo Vučića. Tu činjenicu su Andrija i njegova ekipa izgleda zaboravili. Ali istina ima samo jedno lice. Ispostavilo se da je promena bila samo personalna, ali ne i suštinska, te da su izabrani samo novi izvršioci posla koji je započeo Milo Đukanović. Milov posao su nastavili Andrija, Milojko, Jakov, Aleksa i ostali. Srbi su ostali u aparthejdu. Imam pravo da verujem da će se to promeniti već na sledećim izborima u Crnoj Gori. Kao što rekoše – neke ljude možeš lagati neko vreme, ali ne možeš sve ljude lagati sve vreme. Pa tako ni Andrija.