Sarah El Sarag, koja je nekoliko sati bila nosilac blokaderske liste, da bi u poslednjem trenutku na njeno mesto „uleteo“ kardiolog Ilija Srdanović, nedavno je izgovorila rečenicu koja razotkriva mnogo više od političke netrpeljivosti.

Govoreći o građanima koji su prisustvovali jednom protestu, El Sarag je rekla:

– Mediji su bili tamo kada je bio ovaj protest njihov, da pokažu koliko nas mrze. Mi se prvo po fizionomijama, nažalost, razlikujemo od njih – izjavila je ona u jednoj emisiji.

Kada neko političku pripadnost pokušava da prepozna na licu čoveka, više se ne govori o različitim programima, idejama ili pogledima na državu. Tada se građani razvrstavaju prema izgledu, a politički protivnik predstavlja kao pripadnik navodno drugačije i manje vredne ljudske kategorije.

Takav govor nije dokaz superiornosti, već radikalne netrpeljivosti.

Od političkog protivnika do „drugačije vrste ljudi“

U političkoj psihologiji poznat je pojam afektivne polarizacije. Ona nastaje kada pripadnici druge političke grupe više nisu samo ljudi sa drugačijim stavovima, već postaju predmet prezira, gađenja i neprijateljstva.

Istraživanja pokazuju da stranačka pripadnost može prerasti u snažan društveni identitet, pa se ljudi sve manje ocenjuju prema onome što rade, a sve više prema grupi kojoj su pripisani. U sledećoj fazi javlja se homogenizacija protivničke grupe – uverenje da su „svi oni isti“. Potom im se pripisuju iste moralne, intelektualne, pa čak i fizičke osobine.

Upravo u taj obrazac uklapa se izjava o razlikovanju po „fizionomijama“.

To je pokušaj da se politička podela predstavi kao nešto prirodno, vidljivo i gotovo biološko: sa jedne strane navodno prosvećena, kulturna i poželjna „elita“, a sa druge masa koju je moguće prepoznati već po licu.

Takva retorika briše pojedinca. Više nije važno ko je čovek, šta je završio, gde radi, kakve rezultate ima ili zbog čega je doneo određenu političku odluku. Dovoljno je da bude proglašen glasačem SNS da bi mu se pripisali neobrazovanost, nepismenost i društvena inferiornost.

Godinama ih nazivaju „krezubima“ i „sendvičarima“

Izjava Sarah El Sarag nije nastala u političkom vakuumu. Ona predstavlja ogoljen nastavak narativa koji se godinama širi u delu opozicione i blokaderske javnosti.

Glasači SNS nazivani su „krezubima“, „nepismenima“, „sendvičarima“, „botovima“ i ljudima koji navodno nisu sposobni da samostalno donesu političku odluku. Njihov glas se unapred obezvređuje, jer blokaderska kasta teško prihvata mogućnost da je neko razumeo njenu ponudu – i svesno je odbio.

Umesto pitanja zašto milioni ljudi ne žele da ih podrže, mnogo je lakše proglasiti te građane glupim, potkupljenim ili fizički drugačijim.

Tako nastaje zatvoren politički krug: „Mi smo obrazovani jer podržavamo pravu stranu, a ko ne podržava našu stranu ne može biti obrazovan.“ To nije argument, već samoproglašenje sopstvene superiornosti.

Skoro 1,8 miliona glasova ne može stati u uvredljivu karikaturu

Na parlamentarnim izborima 2023. godine lista „Aleksandar Vučić – Srbija ne sme da stane“ osvojila je gotovo 1,8 miliona glasova. Tako veliki i raznovrstan deo društva nije moguće svesti na jednu karikaturu.

Među tim ljudima nalaze se radnici, poljoprivrednici, lekari, profesori, inženjeri, umetnici, preduzetnici, akademici, penzioneri i mladi. Nalaze se građani sa različitim nivoima obrazovanja, primanjima, životnim iskustvima i razlozima zbog kojih glasaju.

Tvrdnja da se svi oni mogu prepoznati prema „fizionomiji“ nije samo besmislena. Ona pokazuje koliko je duboka potreba pojedinih pripadnika blokaderskog pokreta da čitave slojeve stanovništva predstave kao nižu kastu.

Najveća ironija jeste u tome što pokret koji se predstavlja kao demokratski i građanski pokazuje otvoren prezir prema građanima čim oni ne glasaju onako kako je ta samoproglašena elita zamislila.

Prezir je postao politički program

Ovakva retorika ima jasnu političku funkciju. Njome se pristalice okupljaju oko zajedničkog neprijatelja, a nedostatak konkretnog programa nadoknađuje osećajem moralne i intelektualne nadmoći.

Istraživanja političke komunikacije pokazuju da neprijateljstvo prema drugoj grupi snažno podstiče angažovanje na društvenim mrežama. Uvrede, ismevanje i prezir lakše postaju viralni od ozbiljne rasprave o ekonomiji, zdravstvu, obrazovanju ili državnoj politici. Zato se podele neprestano proizvode i produbljuju.

Međutim, kratkoročna mobilizacija pristalica ima ozbiljnu cenu. Kada se građani naviknu da političke protivnike posmatraju kao neobrazovane, ružne ili manje vredne, lakše počinju da opravdavaju njihovo vređanje, diskriminaciju i isključivanje iz javnog života.

Tada više nije dovoljno pobediti protivnika na izborima – potrebno ga je poniziti i osporiti mu pravo da bude ravnopravan deo društva.

Đukanović: Apsolutno nacistički pristup

Izjavu Sarah El Sarag komentarisao je i advokat Vladimir Đukanović, koji ju je ocenio kao nacistički pristup.

– Jedna od glavnih na studentskoj listi, koleginica Sarah El Sarag, tvrdi da se oni od članova SNS razlikuju čak i po fizionomiji. Jeste da je to apsolutno nacistički pristup, ali Bože moj, njima je sve dozvoljeno. Da sam ja nešto slično izjavio, koleginica bi već vilenela sa disciplinskom prijavom pred organima Advokatske komore Beograda. Mada, da budem iskren, dobro je da se i tako razlikujemo kako Sarah tvrdi – objavio je Đukanović.

El Sarag je prethodno, nakon vetiranja Vladana Đokića i Dejana Bodiroge, bila podignuta na prvo mesto blokaderske liste, ali je zatim pomerena, dok je za nosioca određen Ilija Srdanović.

Demokratija važi samo dok narod glasa za njih

U osnovi ovakvog nastupa nalazi se ozbiljan demokratski problem. Samoproglašena elita prihvata narod samo dok taj narod potvrđuje njene političke stavove. Čim građani izaberu drugačije, postaju „krezubi“, „nepismeni“, „sendvičari“, a sada se navodno razlikuju i po fizionomiji.

To nije borba za demokratiju, već zahtev da pravo glasa bude vredno samo kada je dato blokaderskoj strani.

Izjava Sarah El Sarag zato nije običan gaf. Ona je sažetak političkog pogleda u kojem postoje „mi“, navodno obrazovani i superiorni, i „oni“, čije se dostojanstvo može gaziti jer su glasali drugačije.

Blokaderska lista, mesecima predstavljana kao tajna formula za sigurnu izbornu pobedu, u međuvremenu se pretvorila u otvoreno političko rasulo. Kandidati se vetiraju, vraćaju i pomeraju bez jasnih pravila, dok oni koji pretenduju da vode državu građane dele čak i prema izgledu.

Ali upravo se na izborima pokazuje ono što samoproglašena elita uporno odbija da prihvati: građanin nije manje obrazovan, manje vredan niti manje čovek zato što nije glasao za njih. Demokratija počinje priznavanjem te činjenice, a prestaje onog trenutka kada se političkom protivniku ljudska vrednost meri prema licu.