Sramotna dešavanja u Zagrebu na utakmici Hrvatska – Crna Gora ne mogu se posmatrati samo kao sportski incident. Ona su brutalno ogledalo odnosa prema Srbima, prema Crnoj Gori, ali i ponižavajuće servilnosti naše vlasti. Dok su crnogorski navijači ponijeli transparent kojim su pozvali na oprost zbog bombardovanja Dubrovnika, hrvatski navijači su taj čin iskoristili da ponovo pozovu na klanje Srba. Mržnja i primitivizam u najgorem obliku. Najprimitivniji, najopasniji oblik mržnje dobio je svoj javni teatar, a cijela Evropa ali nažalost i Crna Gora gledala je sve u tišini.

I šta na to kaže zvanična Podgorica? Ništa. Ćute Vlada, ćuti premijer, ćuti predsjednik. Isti taj predsjednik Jakov Milatović koji je bio na utakmici. Ćuti i crnogorska diplomatija, spremna da se pred Zagrebom ponizi do kraja, sve u strahu da se ne naruše “dobrosusjedski odnosi”, po cijenu najvećeg istorijskog poniženja Crne Gore u njenoj istoriji. Ali kakvi su to odnosi u kojima jedna strana sipa uvrede i prijetnje, dok druga šutke okreće glavu? To nije politika, to je kapitulacija.

Nema nijedne jedine rečenice kojom bi se zaštitilo dostojanstvo države i njenih građana. Ćutanje je njihova politika. A to ćutanje nije neutralnost – to je saučesništvo.

Ovo nije prvi put da Hrvatska ponižava Crnu Goru, dok naše vlasti kleče i mole da se ne zamjere Zagrebu. Podsjetimo: Hrvatska od Crne Gore potražuje 17 miliona eura odštete za logor Morinj. I naša vlast to uredno razmatra, spremna da plati, da klekne još jednom. A gdje je odgovornost Hrvatske za logor Lora u Splitu? Gdje su optužnice, gdje je obeštećenje, gdje je makar riječ žaljenja? Lora je bila mjesto sistematskog mučenja, ponižavanja i ubijanja. Ali o Lori se u Podgorici ne govori – da se Zagreb ne bi uvrijedio.

Taj dvostruki aršin postao je konstanta crnogorske politike. Hrvatska može da traži, da optužuje, da računa ratnu odštetu, a mi da se stidljivo branimo, da molimo, da šutimo. I sve to dok hrvatski navijači viču “Ubij Srbina”, dok vrijeđaju cijeli jedan narod, dok nas tretiraju kao ponižene i nedostojne.

Premijer i predsjednik Crne Gore imaju moralnu i političku obavezu da dignu glas. Da pokažu da vode državu, a ne protektorat. Da zaštite građane Crne Gore, bez obzira na njihovu nacionalnost. Jer kad vrijeđaju Srbe, vrijeđaju i Crnu Goru. Kad ponižavaju naše navijače, ponižavaju i ovu državu. I ćutanje na to je kolektivna bruka i sramota.

Nema opravdanja za ovakvu politiku poniženja. Nema opravdanja za vlast koja je spremna da se povije pred svakim ultimatumom, ali ne smije da kaže istinu. Crna Gora zaslužuje državnike koji će ravnopravno razgovarati sa susjedima, a ne poslušnike koji će ćutke klimati glavom.

I zato neka građani znaju: problem nije samo u hrvatskim tribinama, niti u šovinističkim porukama koje se tamo čuju. Problem je u Podgorici, u vlastima koje ćute dok njihova država i narod bivaju poniženi. To ćutanje je naša najveća sramota.

I neka bude jasno: Crna Gora ovakva, ponižena i uplašena, nije i ne može biti država. Dokle god je vode oni koji se stide da brane sopstveni narod, ona će ostati samo protektorat – tuđa prćija kojom upravljaju poslušnici. A to je bruka koja će ostati upisana crnim slovima u istoriju.

(Borba.me)