Planinski vazduh u Davosu često se opisuje kao lek za bistrenje misli, ali ovih dana on je, čini se, razotkrio i ono što su mnogi evropski lideri godinama pokušavali da ignorišu. Na marginama panela i iza zatvorenih vrata, sve jasnije se izgovara ono što je do juče bilo nezamislivo: Sjedinjene Američke Države više se ne doživljavaju kao stabilan i pouzdan oslonac evropske bezbednosti, a u najnepovoljnijem scenariju mogu postati i izvor ozbiljnog pritiska.

Izbor pred kojim se Evropa našla nije prijatan, ali je krajnje jasan. Ili će nastaviti da zavisi od zaštite koja više nije bezuslovna, ili će pokušati da preuzme odgovornost za sopstvenu sudbinu.

Da ova dilema nije teorijska, pokazao je i slučaj Grenlanda. U prvi mah činilo se da je kriza smirena kada je Donald Tramp u sredu odustao od otvorenih pretnji, odbacio mogućnost vojne akcije i povukao najavu carina kao sredstva pritiska.

Međutim, kako navodi američka štampa, Tramp je na društvenoj mreži Truth Social umesto toga govorio o nekakvom „okvirnom rešenju“, bez ikakvih detalja. Olakšanje je bilo vidljivo, ali reči koje su već izgovorene ne nestaju lako. Tramp je ranije, bez ustezanja, govorio o „kupovini“ ostrva koje je autonomna teritorija Danske, uz otvorenu poruku da bi, ukoliko to ne bude moguće, mogao da posegne i za silom.

Za mnoge u Evropi to je bio trenutak otrežnjenja. Ideja da bi zemlja koja je jedan od osnivača NATO-a mogla da vrši pritisak na drugu članicu tog saveza do nedavno je delovala nezamislivo. Ipak, to se dogodilo. Odgovor na pitanje „šta dalje“ nije stigao ni u Davosu, ni izvan njega, čak i dok su pojedini svetski lideri govorili o dubokom rascepu globalnog poretka.

U takvoj atmosferi, evropske delegacije pokušale su da Trampovo povlačenje protumače kao priliku. Ipak, šok koji je usledio prethodnih nedelja ostavio je dublje posledice. NATO, kakav je postojao više od sedam decenija i predstavljao temelj transatlantske bezbednosti, danas sve više liči na savez koji se polako, ali uporno, približava kraju.

Ne radi se o naglom raspadu ili dramatičnom pucanju sistema. Reč je o postepenom pomeranju ravnoteže, uz trzavice, zastoje i praznine koje će tek postajati vidljive. To ne mora nužno da znači katastrofu. Naprotiv, Evropa, koja je decenijama sopstvenu sigurnost prepuštala Vašingtonu, danas ima i razlog i resurse da je sama obezbedi.

Poslednji događaji pokazali su koliko kontinent može biti efikasan kada postoji politička saglasnost. U senci američke nepredvidivosti, nazire se prilika da se izađe iz dugogodišnjeg bezbednosnog zaklona.

Tramp, s druge strane, svoju logiku ne skriva. Više puta je ponavljao da je Grenland ključan za nacionalnu bezbednost SAD, pre svega zbog rastućeg interesovanja Kine i Rusije, ali i zbog ogromnih, još neiskorišćenih prirodnih resursa.

U njegovim planovima, ostrvo ima i stratešku vojnu ulogu, kao potencijalna tačka za razmeštanje protivraketnog sistema poznatog kao „Zlatna kupola“. Sjedinjene Države već imaju vojno prisustvo u bazi Pitufik, a sporazum sa Danskom iz 1951. omogućava dodatno jačanje tog prisustva. Ipak, Tramp insistira na jednostavnom principu: ako nešto želiš da štitiš, moraš time i da upravljaš.

Iz te logike proističe i šira poruka. Ako SAD ne „poseduju“ svoje saveznike, onda njihova zaštita nije bezuslovna. Sumnja da bi Vašington u kritičnom trenutku zaista aktivirao član 5 NATO-a već je duboko posejana.

Tramp je i ranije govorio da možda ne bi branio saveznike koji, po njegovom mišljenju, ne doprinose dovoljno, a nedavno je, pod pritiskom novinara, čak nagovestio mogućnost izlaska SAD iz NATO-a. U Davosu je, u prepoznatljivom tonu, ponavljao da Amerika daje previše, a zauzvrat dobija premalo.

Nijedan američki predsednik do sada nije ostavio toliko prostora za sumnju u posvećenost transatlantskoj bezbednosti. Taj stav nije samo lični hir, već je ugrađen i u strateške dokumente njegove administracije, u kojima se Evropa opisuje kao kontinent u ekonomskom padu i sa smanjenim globalnim značajem.

Evropa je dugo pokušavala da situaciju ublaži diplomatskim gestovima i porukama pomirenja. Međutim, nakon grenlandskog spora, ton se menja. Evropski parlament je zamrznuo ratifikaciju trgovinskog sporazuma sa SAD, razmatrane su carinske protivmere, a otvorena je i rasprava o instrumentima za odgovor na ekonomsku prinudu.

Ipak, kratkotrajno smirivanje tenzija ne menja suštinu problema. Čak i ako Tramp ne ostane na vlasti, doktrina „Amerika pre svega“ duboko je ukorenjena u američkom političkom prostoru. Sa druge strane, eventualni povratak demokrata verovatno bi značio još snažnije okretanje SAD ka Aziji i rivalstvu sa Kinom.

U oba scenarija, Evropa više nije u centru američke pažnje.

Za evropske lidere, naviknute na decenije oslanjanja na Vašington, svet bez NATO-a deluje gotovo nezamislivo. Ipak, alternative nema. Samo kroz stvarnu vojnu autonomiju i političku odlučnost, EU, zajedno sa Britanijom i Kanadom, može da se oslobodi zavisnosti.

Objektivni kapaciteti postoje: broj stanovnika, ekonomska snaga, tehnološki razvoj i vojna industrija. Ono što nedostaje jeste jedinstvena politička volja. Fragmentisanost kontinenta i istorijski strahovi pojedinih zemalja i dalje predstavljaju prepreku.

Ipak, istorija pokazuje da se najveće promene dešavaju upravo onda kada deluju nemoguće. Davos je samo ubrzao suočavanje sa realnošću. Amerika se udaljava, svet se preoblikuje, a stari obrasci pucaju. Ostaje pitanje da li će Evropa ovu promenu shvatiti kao kraj jedne epohe – ili kao početak nove, još nejasno definisane faze.