Bivši komandant američkih kopnenih snaga u Evropi, penzionisani general-potpukovnik Ben Hodžis, izneo je u intervjuu za Die Welt niz upozorenja o mogućem sukobu između NATO i Rusije, što je izazvalo snažan odjek u bezbednosnim i vojnim krugovima.

Govoreći o hipotetičkoj krizi u Suvalkskom koridoru, Hodžis je naveo da bi baltičke države u najnepovoljnijem scenariju morale da se same brane i do dve nedelje, bez ozbiljnije spoljne pomoći. Kako je objasnio, prepreka nije samo politička volja, već i ograničenja logistike i vojne mobilnosti. Posebno je istakao da železnička infrastruktura u Nemačkoj i Poljskoj funkcioniše primarno za civilne potrebe, što znatno usporava brzo prebacivanje teških oklopnih jedinica.

On je takođe upozorio da bi NATO na početku eventualnog sukoba mogao da se suoči sa ozbiljnim nestašicama municije. Prema njegovim rečima, iskustva iz vojnih vežbi pokazuju da bi zalihe mogle da budu iscrpljene već nakon dva dana intenzivnih borbenih operacija. Kao posebno ranjive tačke naveo je sisteme protivvazdušne odbrane i ključne transportne pravce.

Hodžis je upozorio i na opasnost od koordinisanih udara dronovima i raketama na strateške logističke centre i luke, uključujući Klaipedu, Rigu, Talin, Gdanjsk, pa čak i Bremerhafen. Takvi napadi, kako je naveo, predstavljali bi ozbiljan šok za alijansu.

Najviše pažnje privukla je njegova izjava o Kalinjingradskoj oblasti, ruskoj eksklavi između Poljske i Litvanije. Govoreći o strategiji odvraćanja, Hodžis je naglasio da bi Rusija morala da bude svesna rizika da bi ta teritorija mogla brzo da bude neutralisana.

– Prilično sam siguran da bi Kalinjingrad bio onesposobljen u roku od 24 sata – rekao je Hodžis.

On je pojasnio da pod tim ne podrazumeva kopnenu invaziju, već kombinaciju savremenih metoda ratovanja, uključujući sajber operacije, elektronsko ometanje, onesposobljavanje protivvazdušne odbrane i precizne udare na ključne vojne ciljeve.

Kalinjingradska oblast, međutim, nije samo vojni bastion, već i gusto naseljena regija sa stotinama hiljada stanovnika i značajnim vojnim potencijalom, uključujući sisteme dugog dometa. Svaki scenario njenog brzog neutralisanja podrazumevao bi direktne udare na teritoriju nuklearne sile.

Hodžis je dodao da bi evropske države, čak i bez direktne podrške SAD, mogle ozbiljno da oslabe ruske vojne kapacitete u toj oblasti. Kao ključnog aktera naveo je Poljsku, ali je ukazao i na mogućnost pritiska na druge strateški važne regione, poput Kola poluostrva.

Ovakve izjave imaju široke posledice. One, pre svega, ukazuju na sve češće razmatranje direktnih udara na rusku teritoriju u okviru strategije odvraćanja. Istovremeno, dolaze od visokorangiranog bivšeg komandanta, što im daje dodatnu težinu. Sve to se dešava u trenutku kada je bezbednosna struktura Evrope već ozbiljno uzdrmana.

Iako Hodžisove reči predstavljaju teorijsku procenu, a ne konkretan operativni plan, njihovo javno iznošenje dodatno zaoštrava retoriku i pomera granice prihvatljivog diskursa. U eri kada su poruke deo strateškog nadmetanja, ovakve izjave nisu samo lični stav, već deo šire bezbednosne i političke debate o budućnosti stabilnosti na evropskom kontinentu.