Napad Sjedinjenih Američkih Država na Iran ponovo je otvorio jedno od ključnih pitanja savremenog međunarodnog poretka: kada je upotreba sile protiv suverene države dozvoljena, a kada predstavlja kršenje međunarodnog prava.

Savremeni međunarodni sistem nastao je nakon Drugog svetskog rata upravo sa ciljem da ograniči unilateralnu upotrebu vojne sile. Temelj tog sistema predstavlja Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. godine.

Zabrana upotrebe sile

Jedno od centralnih pravila međunarodnog prava nalazi se u članu 2(4) Povelje UN, koji propisuje da su sve države dužne da se uzdrže od pretnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države.

Ova norma smatra se jednim od osnovnih principa savremenog međunarodnog prava i važi za sve članice Ujedinjenih nacija.

Drugim rečima, država ne može jednostrano napasti drugu državu samo na osnovu političke procene, strateškog interesa ili preventivnih razloga.

Samo dva izuzetka

Povelja UN predviđa samo dva jasno definisana slučaja u kojima je upotreba vojne sile dozvoljena.

Prvi je kada Savet bezbednosti UN odobri vojnu akciju u skladu sa Poglavljem VII Povelje, kako bi se održao ili obnovio međunarodni mir i bezbednost.

Drugi izuzetak je pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju da država postane žrtva oružanog napada. Ovo pravo definisano je članom 51 Povelje UN.

U praksi, države koje koriste vojnu silu gotovo uvek pokušavaju da svoje postupke pravno obrazlože upravo kroz jedan od ova dva mehanizma.

Šta se smatra agresijom

U rezoluciji Generalne skupštine UN iz 1974. godine agresija se definiše kao upotreba oružane sile protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države.

Među primerima takvih dela navode se bombardovanje teritorije druge države ili napad njenim oružanim snagama.

Prema mnogim pravnim stručnjacima, jednostrana vojna akcija bez mandata Saveta bezbednosti ili jasnog slučaja samoodbrane može predstavljati kršenje ove zabrane i potencijalno spadati u kategoriju akta agresije.

Sporovi oko tumačenja

U savremenim konfliktima države često pokušavaju da prošire tumačenje prava na samoodbranu, posebno u situacijama koje uključuju neizvesne ili indirektne pretnje.

Neki pravnici tvrde da napadi na teritoriji druge države mogu biti opravdani ako ta država podržava oružane grupe koje napadaju drugu zemlju, dok drugi smatraju da takvo tumačenje potkopava osnovnu zabranu upotrebe sile.

Zbog toga gotovo svaka velika vojna intervencija pokreće dugotrajnu raspravu među međunarodnim pravnicima o tome gde je granica između legitimne samoodbrane i nezakonite agresije.

Jugoslavija je skupo platila suverenitet

Jedan od najčešće navođenih primera upotrebe vojne sile bez odluke Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija jeste NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine. Vazdušna kampanja bombardovanja pokrenuta je tokom rata na Kosovu i trajala je 78 dana.

Operacija je izvedena bez formalne rezolucije Saveta bezbednosti koja bi odobrila upotrebu sile. 

NATO je svoju agresiju opravdao argumentom humanitarne intervencije, tvrdeći da je cilj bio sprečavanje humanitarne katastrofe i zaštita civila na Kosovu i Metohiji.

Međutim, upravo zbog izostanka mandata Saveta bezbednosti, ova operacija i danas ostaje predmet snažne pravne i političke debate.

Deo stručnjaka smatra da je intervencija bila protivna odredbama Povelje Ujedinjenih nacija, dok drugi tvrde da je bila politički opravdana zbog humanitarnih razloga, iako pravni okvir za takvu vrstu intervencije nije jasno definisan u međunarodnom pravu.

Zbog toga se bombardovanje Jugoslavije često navodi kao presedan u raspravama o granicama međunarodnog prava i ulozi velikih sila u donošenju odluka o upotrebi vojne sile.


Test za međunarodni poredak

Debata o napadu na Iran tako se ne vodi samo oko jedne vojne operacije, već i oko šireg pitanja funkcionisanja međunarodnog pravnog poretka.

Povelja UN zamišljena je kao sistem kolektivne bezbednosti u kojem nijedna država ne bi smela sama da odlučuje o ratu i miru.

Kada velike sile deluju bez međunarodnog mandata, to otvara pitanje da li pravila i dalje važe jednako za sve države ili ih određuje odnos moći u međunarodnoj politici.