Tokom jedne od najhladnijih zima koje su poslednjih godina pogodile istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država, politički i lični sunovrat Nikolasa Madura više se ne meri kroz njegovu nekadašnju moć, govore ili kontrolu nad teritorijom. Danas se sve svodi na nekoliko kvadratnih metara zatvorskog prostora, na metalna vrata ćelije, na krevet na sprat pričvršćen za zid i na, prema tvrdnjama izvora upoznatih sa njegovom situacijom, noćne povike koji odzvanjaju hodnicima zatvora.

U tim kasnim satima iz zatvorene samice navodno se često čuje isti očajnički uzvik:
„Ja sam predsednik Venecuele! Recite mojoj zemlji da sam otet, da se prema nama ovde loše postupa!“

Kako navodi španski list ABC, takva scena nije zabeležena u sudskim dokumentima niti je ikada transkribovana tokom ročišta. Ipak, ta priča se navodno prenosi među zatvorenicima i osobljem Metropoliten centra za pritvor u Bruklinu (MDC), federalne ustanove u kojoj se Maduro nalazi od 3. januara, dana kada je uhapšen i prebačen u Njujork.

U tom kompleksu, koji važi za jedan od najstrožih zatvora u metropolitanskom sistemu SAD, započeo je zatvorski život čoveka koji je više od deset godina dominirao političkom scenom Venecuele.

Sa spoljne strane, MDC ostavlja snažan utisak. Ogromna betonska građevina podignuta je u industrijskom delu Bruklina, nedaleko od zaliva. Na njoj nema nikakvih dekorativnih elemenata niti arhitektonskih detalja koji bi ublažili njen surovi karakter. Prvi utisak je masivna, zatvorena struktura bez ikakvog pokušaja estetike.

Međutim, prema rečima onih koji su tamo boravili, prava težina ovog mesta ne nalazi se na njegovoj fasadi, već u onome što se dešava iza zidova.

„To je pakao na zemlji“, tvrdi Sem Mangel, zatvorski konsultant koji je godinama radio sa zatvorenicima u federalnim ustanovama. On MDC poznaje kroz iskustva klijenata i sopstvena iskustva u sličnim zatvorima.

„Objekat je u veoma lošem stanju, nedostaje finansiranje, nema dovoljno zaposlenih. To je mesto na kojem niko ne bi želeo da provede ni minut“, kaže Mangel.

U ovom centru borave optuženi koji čekaju suđenje ili izricanje konačne presude. Kroz njegove ćelije prošla su i brojna poznata imena – među njima reper Šon „Didi“ Kombs, zatim Gislejn Maksvel, kao i bivši predsednik Hondurasa Huan Orlando Ernandes.

Pored njih, u MDC su bili zatvoreni i uticajni pripadnici narko-kartela, uključujući Ismaela „El Maja“ Zambadu. Zbog toga ovaj zatvor predstavlja neobičnu kombinaciju – u njemu borave osobe koje su pod ogromnom pažnjom javnosti, ali i potpuno anonimni zatvorenici optuženi za ozbiljna federalna krivična dela.

Portparol Federalnog biroa za zatvore (BOP) odbio je da komentariše konkretne uslove u kojima se Maduro nalazi.

„Iz bezbednosnih i privatnih razloga, BOP ne iznosi detalje o uslovima pritvora osoba koje su pod našim nadzorom“, saopštio je.

Prema informacijama izvora upoznatih sa situacijom, Maduro je smešten u takozvanu Jedinicu za specijalni smeštaj – SHU (Special Housing Unit). To je deo zatvora namenjen samicama.

Zvanično, ova jedinica ima nekoliko funkcija: služi za disciplinsku izolaciju, za sprečavanje samoubistava ili za zaštitu zatvorenika visokog profila i onih koji bi mogli biti u opasnosti. U praksi, međutim, to znači gotovo stalni boravak u izolaciji.

Ćelija u kojoj boravi izuzetno je mala – duga je oko tri metra, a široka dva. U njoj se nalaze metalni krevet pričvršćen za zid, toalet, lavabo i mali prozor kroz koji dopire tek minimalna količina dnevne svetlosti.

Zatvorenici koji se nalaze u SHU mogu napustiti ćeliju samo tri puta nedeljno i to na jedan sat. Tokom tog vremena imaju okove na rukama i nogama i uvek ih prate dvojica čuvara. Tada im je dozvoljeno da se istuširaju, koriste telefon – uz ograničenje mesečne kvote – pristupe nadgledanoj elektronskoj pošti ili provedu kratko vreme u malom ograđenom dvorištu.

Kod mnogih poznatih zatvorenika boravak u SHU traje kratko, obično između 72 sata i nedelju dana, i to pod protokolima za prevenciju samoubistva.

U Madurovom slučaju, prema navodima izvora, izolacija traje mnogo duže i objašnjava se bezbednosnim razlozima. On se smatra zatvorenikom najvišeg profila koji je ikada boravio u ovom centru, pa vlasti ne žele da preuzmu nikakav rizik.

Priču o njegovim noćnim povicima za ABC je preneo advokat jednog zatvorenika koji se nalazi u susednom bloku, takođe Venecuelanca.

U sudskim dokumentima ne pominje se reč izolacija. Ono što se navodi jeste pravni okvir njegovog pritvora.

Maduro se 5. januara pojavio pred sudijom Alvinom Helerštajnom na Menhetnu. Tokom tog pojavljivanja predstavio se kao predsednik Republike Venecuele, izjavio da je „otet“ i rekao da je uhapšen u svojoj kući u Karakasu.

Sudija mu je odgovorio da će pitanje zakonitosti hapšenja biti razmatrano kasnije i na drugom mestu, ali ne tog dana. Maduro je tada obavešten o svojim pravima i rekao je da za njih ranije nije znao. Izjasnio se da nije kriv i ostao je u pritvoru.

Od tog trenutka slučaj se odvija na dva paralelna nivoa.

Prvi je sudski proces, u kojem se Maduro suočava sa optužbama za narkoterorizam, zaveru za šverc kokaina u Sjedinjene Države, kao i za upotrebu i posedovanje mitraljeza i destruktivnih naprava. Njegovi advokati najavili su kompleksnu odbranu, a kao ključni argument ističu osporavanje hapšenja, koje nazivaju vojnom otmicom.

Drugi nivo je zatvorska svakodnevica.

Prema navodima izvora, Maduro noću često viče iz svoje ćelije na španskom jeziku. Ponavlja da je otet i pokušava da pošalje poruke svojoj porodici i drugim venecuelanskim zatvorenicima.

Ta scena predstavlja dramatičnu suprotnost njegovoj nekadašnjoj javnoj slici. Čovek koji je godinama držao televizijske govore, pojavljivao se na balkonu predsedničke palate Miraflores i organizovao masovne skupove sada je sveden na glas koji odzvanja kroz metalna vrata ćelije u Bruklinu.

Okruženje u kojem boravi dodatno otežava situaciju. MDC ima lošu reputaciju zbog nedostatka osoblja, problema sa grejanjem tokom prethodnih zimskih sezona, pojave glodara i ograničene medicinske nege.

U decembru je jedan zatvorenik preminuo zbog, prema javnim dokumentima, propusta u pravovremenom otkrivanju raka pluća. Zatvorenici su često podnosili žalbe zbog hladnoće i vlage u objektu.

U sudskim dokumentima pojavljuje se i pitanje Madurovog zdravlja. Na prvom ročištu njegov advokat je obavestio sudiju da postoje medicinski problemi koji zahtevaju pažnju i zatražio dozvolu za obradu potrebnih formulara kako bi se obezbedilo odgovarajuće lečenje tokom pritvora. Nije precizirano o kojim zdravstvenim problemima je reč.

Sudija je naložio da se taj proces koordinira sa tužilaštvom.

Takođe je zabeleženo da su i Maduro i njegova supruga Silija Flores zatražili posetu venecuelanskog konzula. Sud je odobrio taj zahtev, a poseta je obavljena 30. januara. To je bio jedan od retkih formalnih kontakata sa spoljnim svetom od početka njegove izolacije.

U međuvremenu, Venecuela je pokušala da obnovi diplomatsko prisustvo u Sjedinjenim Državama. Feliks Plasensija, karijerni diplomata i bivši ministar spoljnih poslova Venecuele od 2021. do 2022. godine, imenovan je za diplomatskog predstavnika u SAD.

Njegov dolazak u Njujork – umesto direktnog odlaska u Vašington – delimično je povezan sa potrebom da bude bliže Maduru i da učestvuje u konzularnim i diplomatskim aktivnostima dok sudski proces traje.

Postoji i finansijska dimenzija slučaja. Odbrana je zatražila dozvolu Ministarstva finansija SAD da advokati mogu naplatiti honorare sredstvima koja dolaze od venecuelanske vlade. Prema njihovim navodima, ta vlada pokriva troškove predsednika i prve dame u skladu sa zakonima Venecuele.

Međutim, dozvola je kasnije izmenjena kako bi se sprečilo direktno finansiranje Madurove odbrane iz tih sredstava. Njegovi advokati tvrde da on lično nema mogućnost da plati pravno zastupanje.

Dok pravni tim priprema strategiju i sudske podneske, svakodnevni život u SHU jedinici nastavlja se po strogom režimu.

Redovna prebrojavanja zatvorenika, svetla koja nikada potpuno ne gasnu, vrata koja se otvaraju i zatvaraju po unapred određenom rasporedu, kao i noćna vika zatvorenika, udaranje u rešetke, uvrede i povremene psihičke krize – sve je to deo svakodnevice.

„To je jadna i dehumanizujuća situacija“, kaže Mangel.

Zvanični prioritet vlasti jeste da se Maduru ništa ne dogodi pre početka suđenja. Ali realnost njegovog života trenutno se svodi na usku ćeliju i izolaciju koja, iako formalno predstavlja zaštitu, po mnogo čemu liči na kaznu.

Tako prolaze njegovi dani i noći – između pravnih podnesaka u kojima advokati raspravljaju o suverenom imunitetu i zakonitosti hapšenja, i dugih sati u jedinici gde zaštita zapravo znači gotovo potpunu samoću.