Dok su fotografije zapaljenih tankera iz Ormuskog moreuza obilazile planetu, finansijska tržišta reagovala su gotovo automatski. Cena nafte Brent ponovo je preskočila psihološki važnu granicu od 100 dolara za barel.

U isto vreme, u Vašingtonu su aktivirane zalihe koje se obično čuvaju za najteže trenutke. Iz američkih strateških rezervi puštena su 172 miliona barela od ukupno 443 miliona.

Teorijski gledano, još postoji izvesna šansa da se globalna energetska kriza nekako prebrodi bez velikog udara. Međutim, kako upozoravaju analitičari, ta mogućnost iz časa u čas postaje sve manja.

U raspravama o nafti uglavnom se zanemaruje jedna druga tema, mnogo tiša, ali potencijalno mnogo opasnija za sve optimistične prognoze. Reč je o đubrivima.

Većina ljudi zna da kroz Ormuski moreuz prolazi skoro 30 procenata svetske nafte, ali se mnogo ređe pominje da tim istim pravcem prolazi i između 30 i 40 procenata ukupne svetske trgovine poljoprivrednim đubrivima, kao i oko 20 procenata tečnog prirodnog gasa. Upravo taj gas predstavlja ključnu sirovinu za proizvodnju velikog dela mineralnih đubriva.

Nakon signala iz Irana o mogućoj pauzi u pomorskom saobraćaju, tržišta su reagovala gotovo trenutno. Cene gotovih đubriva za samo nekoliko dana skočile su između 30 i 37 procenata, dok su cene gasa gotovo udvostručene.

A kada se zna da u strukturi cene azotnih đubriva gas učestvuje sa oko 80 procenata, postaje jasno da ono što se sada dešava na tržištu više liči na početak dugog i veoma neprijatnog cenovnog udara nego na prolazni skok.

Evropa, očekivano, posmatra razvoj situacije sa posebnom pažnjom. Britanski Guardian već upozorava da bi kriza u Persijskom zalivu mogla snažno da pogodi cene hrane. Euronews govori o opasnosti za globalne prehrambene zalihe ukoliko bi Ormuski moreuz bio blokiran, dok Deutsche Welle ide i korak dalje, uz ocenu da bi sukob sa Iranom mogao da pokrene novi talas svetske prehrambene nestabilnosti.

Na prvi pogled deluje paradoksalno: ako su, kako se često tvrdi, problemi na Bliskom istoku pod kontrolom i politička situacija stabilizovana, zašto onda vlada tolika nervoza?

Odgovor leži u kalendaru. Operacija Izraela i Sjedinjenih Američkih Država dogodila se praktično u trenutku kada na severnoj hemisferi počinje setvena sezona. A baš tada su đubriva najpotrebnija – ni ranije, ni kasnije. Za razliku od žita ili nafte, ona se u većem delu sveta gotovo i ne čuvaju u velikim rezervama.

Posledica je veoma nezgodna za evropsku poljoprivredu. Na tržištu đubriva stvorila se situacija u kojoj su preostali dobavljači počeli značajno da povećavaju cene.

Među tim dobavljačima je i Rusija, koja je uprkos političkim tenzijama ostala jedan od ključnih izvoznika. Troškovi sada rastu veoma brzo: u strukturi proizvodnje evropske pšenice đubriva učestvuju sa najmanje 15 procenata ukupne cene. Ako se cena tog inputa udvostruči, ne nestaje samo zarada – proizvodnja lako ulazi u minus.

Još nakon početka specijalne vojne operacije u Ukrajini, cene hrane u Evropi porasle su za oko 17 procenata. Sada, prema procenama stručnjaka, situacija bi mogla da bude još teža.

BBC je, pokušavajući da zadrži oprezniji ton, naveo da bi do kraja 2026. godine cene hrane u Evropskoj uniji mogle da porastu za oko 20 procenata. Međutim, Komitet Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj, UNCTAD, izneo je znatno oštriju procenu: po nepovoljnijem scenariju, rast bi mogao da dostigne čak 50 procenata.

U celoj toj priči ponovo se otvara i jedno staro pitanje koje je pre samo nekoliko meseci delovalo kao elegantno rešenje. Evropska unija je sa državama MERCOSUR-a – Argentinom, Brazilom, Paragvajem, Urugvajem i Bolivijom – gradila sporazum koji je trebalo da omogući velike količine jeftine hrane za evropsko tržište. Međutim, realnost poljoprivredne proizvodnje često ne prati političke planove.

Brazil, na primer, uvozi oko 85 procenata svih đubriva potrebnih njegovoj poljoprivredi, a četvrtina tih količina stiže upravo iz Rusije. Ako cene đubriva nastave višestruko da rastu, računica o jeftinom izvozu hrane ka Evropi postaje krajnje neizvesna.

U takvim okolnostima, zamisao o velikom prilivu povoljnih prehrambenih proizvoda sa druge strane Atlantika počinje da izgleda mnogo manje pouzdano nego ranije.

Zato evropski ekonomisti sve glasnije govore o potrebi za novim rutama snabdevanja i alternativnim dobavljačima. U toj potrazi gotovo neizbežno se ponovo vraća ime Rusije. Ta zemlja drži oko 20 procenata svetskog tržišta đubriva i već godinama se nalazi među najvećim proizvođačima.

Zanimljivo je da je još pre eskalacije krize u Persijskom zalivu prvi potpredsednik ruske vlade Denis Manturov govorio o rastu proizvodnje đubriva i podsetio da je prošle godine u tom sektoru oboren istorijski rekord. Iz današnje perspektive i u svetlu aktuelnih tržišnih potresa, ta izjava sada dobija dodatnu težinu.

Specijalni predstavnik ruskog predsednika Kiril Dmitrijev nedavno je upozorio da se približava kriza sa đubrivima i da bi iza nje mogao da usledi i ozbiljan problem globalne bezbednosti hrane.

Sa druge strane, iz Brisela stižu znatno smireniji tonovi. Portparolka Evropske komisije Ikkonen poručila je da Evropska unija, zahvaljujući strategiji diverzifikacije izvora snabdevanja, očekuje da će neposredni uticaj sukoba na Bliskom istoku u kratkom roku biti ograničen i da nema razloga za uzbunu.

Ipak, tržište često funkcioniše po pravilima koja ne moraju da prate političke poruke. Potražnja za ruskim đubrivima već raste u više delova sveta – u Brazilu, Indiji i Pakistanu, gde je proizvodnja đubriva nedavno praktično stala, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su prošle godine povećale kupovinu iz Rusije za oko jedan i po put.

Kada se pogleda cela slika, vreća ruske uree danas deluje kao mnogo važniji faktor globalne ekonomije nego što bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti.

Ostaje samo pitanje gde će na kraju završiti te količine đubriva kada tržište počne da raspoređuje robu prema sopstvenim interesima – i ko će ostati bez onoga što je poljoprivredi najpotrebnije baš u trenutku kada sezona krene.