U sušnom srcu Arapskog poluostrva, gde užarene temperature i zanemarljiva količina padavina oblikuju pejzaž, voda nije samo resurs, ona je ključ opstanka. Šest država članica Saveta za saradnju u Zalivu (GCC) – Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Bahrein, Katar i Oman, u ogromnoj meri zavise od postrojenja za desalinizaciju kako bi zadovoljile svoje potrebe za vodom. Ova postrojenja, koja pretvaraju morsku vodu u pitku, obezbeđuju većinu vode za piće za populacije koje su naglo porasle usled naftnog prosperiteta.

Ipak, kako se sukob sa Iran zaoštrava, ova infrastruktura se pokazuje kao očigledna strateška ranjivost, potencijalno čak važnija od naftnih i gasnih polja, rafinerija i izvoznih terminala u regionu.

Sposobnost Irana da napadne postrojenja za desalinizaciju u državama GCC-a, bilo raketama, dronovima, napadima brzih čamaca ili sajber-napadima, predstavlja egzistencijalnu pretnju za ovih šest arapskih država. Za razliku od njih, Iran većinu vode dobija iz reka, rezervoara i podzemnih izvora, dok desalinizacija čini tek oko dva odsto njegovih ukupnih zaliha.

Dok bi Teheran mogao da podnese poremećaje u ograničenim kapacitetima desalinizacije, države GCC-a bi se mogle suočiti sa brzim društvenim kolapsom bez svojih postrojenja. Nedavni incidenti, uključujući navodne napade na postrojenja u Bahreinu i na iranskom ostrvu Kešm, ukazuju da bi voda, a ne nafta, mogla postati ključno bojno polje u svakom dugotrajnom sukobu u Zalivu.

Zavisnost GCC-a od desalinizacije duboko je ukorenjena i direktno povezana sa geografijom i razvojnim modelom svake od država. Saudijska Arabija dobija oko 70 odsto pijaće vode iz desalinizacije, dok u pojedinim gradovima taj procenat ide i do 90 odsto. Ujedinjeni Arapski Emirati, uključujući Dubai i Abu Dabi, oslanjaju se na ovaj izvor za oko 42 odsto potreba. Kuvajt gotovo u potpunosti zavisi od desalinizacije, sa oko 90 odsto, dok Bahrein dostiže oko 60 odsto, a u urbanim sredinama i do 95 odsto. Katar crpi između 75 i 90 odsto vode iz ovih sistema, dok Oman dostiže oko 86 odsto.

Zajedno, ove države proizvode oko 40 odsto svetske desalinizovane vode i upravljaju sa više od 400 postrojenja koja slani Persijski zaliv pretvaraju u ključni izvor života. Ovakva zavisnost posledica je decenija ubrzane urbanizacije i industrijalizacije, ali i ograničenih prirodnih resursa. Podzemne vode, nekada sigurnosna rezerva, danas se ubrzano iscrpljuju usled prekomerne eksploatacije i klimatskih promena.

Desalinizacija je popunila taj jaz, ali uz visoku cenu. Postrojenja su energetski izuzetno zahtevna i тесно povezana sa sektorom nafte i gasa. U mnogim slučajevima, ona su integrisana sa elektranama i koriste paru iz sagorevanja fosilnih goriva. Samo Saudijska Arabija dnevno troši oko 300.000 barela nafte kako bi održala rad svojih kapaciteta za desalinizaciju.

Dominantne tehnologije, poput višestepene fleš destilacije i reverzne osmoze, dodatno produbljuju ovu zavisnost od energetskog sektora. To znači da svaki poremećaj u snabdevanju energijom, koji je već bio meta regionalnih sukoba, može direktno izazvati nestašice vode. Ekonomija Zaliva tako funkcioniše kroz osetljiv lanac, nafta finansira infrastrukturu, gas je pokreće, a voda omogućava opstanak radne snage.

Saudijska Arabija najbolje oslikava razmere problema. Kao najveći svetski proizvođač desalinizovane vode, dnevno proizvodi oko 11,5 miliona kubnih metara. Međutim, bez tog sistema, otpornost države je izuzetno ograničena.

Rezerve i cevovodi pružaju tek kratkoročnu zaštitu. Procene pokazuju da bi Rijad, sa milionima stanovnika, mogao ostati bez vode u roku od nedelju dana ukoliko bi ključna postrojenja bila onesposobljena. Na nivou cele zemlje, zalihe bi trajale između sedam i 14 dana pre nego što bi došlo do ozbiljne krize.

Da bi nadomestila gubitak, Saudijska Arabija bi morala da uvozi ogromne količine vode, čak 11,5 miliona kubnih metara dnevno. Takav scenario bi predstavljao ogroman logistički izazov, uz troškove koji bi se merili milijardama i ozbiljan rizik od humanitarnih posledica.

Istovremeno, Iran ima stratešku prednost zahvaljujući raznovrsnijim izvorima vode. Iako se i sam suočava sa problemima, u velikoj meri se oslanja na površinske i podzemne resurse, dok desalinizacija ima marginalnu ulogu. To mu daje mogućnost da cilja infrastrukturu GCC-a uz relativno ograničen rizik po sopstveni sistem snabdevanja.

Države Zaliva pokušavaju da ublaže ovu ranjivost kroz ulaganja u solarne tehnologije, reciklažu otpadnih voda i izgradnju rezervi. Ipak, ovi napori još nisu dovoljni da značajno smanje zavisnost od desalinizacije u kratkom roku.

Istorija već nudi upozorenja. Tokom Invazija Iraka na Kuvajt 1990., Irak je ispustio ogromne količine nafte u Zaliv kako bi ugrozio rad desalinizacionih postrojenja. Brza reakcija sprečila je katastrofu, ali je pokazala koliko je vodna infrastruktura ranjiva.

U regionu gde suša definiše svakodnevicu, voda sve više prerasta u ključni faktor bezbednosti. U potencijalnom dugotrajnom sukobu, upravo ona bi mogla postati presudniji resurs od nafte.