Prema analizi zapadnih stručnjaka, Sjedinjene Američke Države mogle bi da plate izuzetno visoku cenu ukoliko pokušaju da vojnom silom otvore Ormuski moreuz. Kako navodi Njujork tajms, geografske i prirodne okolnosti u tom regionu u velikoj meri idu u korist Irana, koji ima realnu mogućnost da efikasno blokira ulaz u Persijski zaliv.

U tekstu se navodi i zanimljiv detalj iz regiona – tokom boravka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima primećeno je da lokalno stanovništvo nije zadovoljno nazivom „Persijski zaliv“, smatrajući da bi trebalo da ima i arapski identitet, zbog čega ga lokalni mediji često nazivaju jednostavno „Zaliv“.

Ipak, bez obzira na naziv, činjenica je da priroda daje veliku stratešku prednost Iranu. Specifične morske struje, male dubine, razuđena obala, planinski teren i veliki broj ostrva u neposrednoj blizini plovnog puta čine ovaj prostor idealnim za odbranu i blokadu.

Njujork tajms detaljno analizira scenarije u kojima bi SAD pokušale da omoguće prolazak tankera kroz moreuz i dolazi do zaključka koji ne ide u prilog takvoj operaciji – rizici su ogromni, a potencijalna korist, u vidu oslobađanja transporta nafte, verovatno ne bi bila dovoljna da ih opravda.

U međuvremenu, situacija na terenu dodatno se komplikuje. Stotine tankera nalaze se zaustavljene sa obe strane Ormuskog moreuza, nakon što je Iran, kao odgovor na napade SAD i Izraela, praktično blokirao prolaz. Cene nafte naglo rastu, što dodatno destabilizuje globalnu ekonomiju.

Predsednik Donald Tramp poručio je da će SAD „na ovaj ili onaj način“ obezbediti nastavak brodskog saobraćaja, ali stručnjaci upozoravaju da bez dogovora sa Iranom ili dugotrajne i rizične vojne operacije, potpuna normalizacija saobraćaja neće biti moguća.

Glavni problem leži u samoj geografiji moreuza – on je uzak i relativno plitak, zbog čega su brodovi primorani da plove veoma blizu iranske obale. To omogućava Iranu da koristi takozvane asimetrične metode ratovanja, oslanjajući se na manje, mobilne i teško uočljive sisteme.

Profesor sa MIT-a Kejtlin Talmidž ističe da je Iran godinama razrađivao strategiju kako da maksimalno iskoristi teren u svoju korist. Oružje koje koristi često je kompaktno i može se lako sakriti u stenama, pećinama i tunelima duž obale, odakle može brzo biti aktivirano.

Dodatni problem predstavlja i vrlo kratko vreme reakcije u slučaju napada. Kako objašnjava bivša mornarička oficirka Dženifer Parker, brodovi imaju svega nekoliko minuta da reaguju nakon otkrivanja pretnje, što ozbiljno ograničava mogućnosti odbrane.

Američki razarači poseduju protivvazdušne sisteme, ali oni nisu projektovani za odbranu od projektila lansiranih iz neposredne blizine, što dodatno komplikuje situaciju.

Tramp je iznosio različite ideje o načinu rešavanja krize, uključujući i mogućnost zajedničke kontrole moreuza sa iranskim rukovodstvom, ali većina opcija koje se razmatraju uključuje upotrebu vojne sile.

Jedna od prvih faza takve operacije bila bi pokušaj da se Iranu oduzme mogućnost napada na brodove. Ipak, prema podacima kompanije za pomorsku analitiku, već je 17 brodova napadnuto od početka sukoba krajem februara.

Uprkos hiljadama udara američkih i izraelskih snaga na iranske vojne objekte, pretnja nije eliminisana, a stručnjaci veruju da je veliki broj iranskih položaja i dalje aktivan. Dodatni problem je to što su raketni sistemi mobilni i lako se premeštaju, što otežava njihovo otkrivanje i uništavanje.

Jedna od ideja koju je Tramp izneo jeste organizovanje pomorske pratnje tankera. Međutim, stručnjaci upozoravaju da bi to bila izuzetno kompleksna i rizična operacija koja bi zahtevala ogromne resurse.

Takva operacija uključivala bi razarače kao pratnju, minolovce za uklanjanje mina, kao i helikoptere i avione za zaštitu iz vazduha i neutralisanje pretnji sa obale.

Ipak, najveću opasnost predstavljaju mine. Stručnjaci upozoravaju da nijedna mornarica ne želi da pošalje svoje brodove u vode za koje postoji sumnja da su minirane.

Operacije uklanjanja mina mogu trajati nedeljama i izlažu vojnike velikom riziku, dok bi i same jedinice za razminiranje morale da budu dodatno zaštićene.

Američki marinci već su raspoređeni u regionu, a postoji mogućnost da budu angažovani u ograničenim kopnenim operacijama, poput zauzimanja manjih ostrva ili postavljanja sistema protivvazdušne odbrane.

Međutim, zbog snage iranske vojske, stručnjaci smatraju da bi svaka kopnena akcija bila ograničena i da ne bi uključivala invaziju na teritoriju Irana.

Ipak, čak i takve ograničene operacije nose ogroman rizik od gubitaka, što bi moglo naterati američko rukovodstvo da odustane.

U međuvremenu, većina tankerskih kompanija odbija da rizikuje prolazak kroz moreuz. Prema procenama, oko 500 tankera trenutno se nalazi u Persijskom zalivu, većinom usidrenih.

Da bi se situacija normalizovala, neophodno je da brodarske kompanije i osiguravajuće kuće steknu poverenje da je prolazak bezbedan.

Čak i uz vojnu pratnju, moguće je zaštititi samo ograničen broj brodova, dok je pre sukoba kroz moreuz dnevno prolazilo oko 80 tankera.

Stručnjaci upozoravaju da bi dugotrajna vojna operacija iscrpela američke resurse i odvukla pažnju sa drugih ključnih operacija u regionu.

Osim toga, pošto Iran može da napada i van samog moreuza, zaštita bi morala da traje mnogo duže, što dodatno komplikuje situaciju.

Zaključak stručnjaka je jasan – dok god postoji pretnja iz Irana, brodarski saobraćaj neće biti potpuno bezbedan, a trajno rešenje moguće je jedino kroz politički i diplomatski dogovor.