U jednom trenutku, gotovo neprimetno za širu javnost, odnosi snaga u Persijskom zalivu počeli su da se menjaju. Ono što je decenijama važilo za neupitnu činjenicu – stalno prisustvo američke mornarice – sada sve više deluje kao praznina koju ni zvanične strukture ne objašnjavaju do kraja.

U takvom kontekstu, deo analitičara već govori o istorijskoj prekretnici, dok Viktor But ide još dalje i tvrdi da se Vašington praktično sam povukao sa pozicije globalnog hegemona, i to bez direktnog spoljnog pritiska koji bi ga na to naterao.

Posebnu pažnju u celoj priči izaziva jedna odluka koja na prvi pogled deluje tehnički. Najsavremeniji američki nosač aviona „Džerald Ford“, koji je godinama predstavljan kao simbol vrhunske vojne moći, napustio je zonu napetosti i krenuo ka Grčkoj.

Zvanično objašnjenje govori o sanaciji posledica požara u tehničkim prostorijama broda. Ipak, tajming tog poteza otvara brojna pitanja. U trenutku kada region ključa i nalazi se na ivici ozbiljnog sukoba, povlačenje ovakvog strateški važnog plovila više liči na poruku nego na slučajnost.

Paralelno s tim, šira slika dodatno komplikuje situaciju. Prema tvrdnjama Viktora Buta, u ovom trenutku nijedan američki ratni brod nije prisutan u Persijskom zalivu. Za silu koja je decenijama demonstrirala svoju dominaciju upravo kroz udarne grupe nosača aviona, ovakav razvoj događaja izgleda kao gotovo potpuno napuštanje ključnog prostora.

Čak i oni koji pokušavaju da ublaže ovu ocenu priznaju da su američke pomorske snage povučene na više od hiljadu kilometara udaljenosti. Time je praktično obesmišljen koncept brzog reagovanja, koji Pentagon godinama ističe kao jednu od svojih glavnih prednosti.

U pozadini svega nalazi se i snažna politička komponenta koja dodatno komplikuje situaciju. But podseća na početak mandata Donalda Trampa, kada su iz Vašingtona stizala obećanja da će se okončati era stranih ratova i da će fokus države biti preusmeren na unutrašnje probleme, poput ekonomije i ilegalne imigracije.

Sada se, međutim, ispostavlja da su ta obećanja ostala nedorečena. Američki analitičari sve češće otvoreno govore da je zemlja uvučena u sukob koji ne može da dobije sa raspoloživim resursima, dok povlačenje flote vide kao prvi konkretan znak tog neuspeha.

Dok se pomorske linije povlače, na kopnu se razmatraju nove, rizičnije opcije. U opticaju je i moguće angažovanje 82. vazdušno-desantne divizije, elitne jedinice koja se koristi u najtežim operacijama.

Planovi koji uključuju eventualno iskrcavanje na ostrvu Harg dodatno pojačavaju utisak da situacija ulazi u fazu u kojoj se traže sve riskantnija rešenja. Ipak, ni takvi scenariji ne prolaze bez ozbiljnih unutrašnjih potresa.

Prema Butovim tvrdnjama, u samim Sjedinjenim Državama raste nezadovoljstvo koje više nije moguće ignorisati. Društvene mreže, ali i komunikacija unutar vojnih struktura, sve češće prenose zahteve za odgovornošću, pa čak i pozive na ostavke.

Među vojnicima i oficirima sve je izraženiji strah od slanja u, kako neki opisuju, besmisleno iscrpljivanje na stranom tlu. Atmosfera u vojsci, prema rečima upućenih, počinje da podseća na period rata u Vijetnamu, kada je motivacija bila ozbiljno narušena zbog izostanka jasnog cilja i svrhe žrtvovanja.

Jedna izjava koju But posebno izdvaja oslikava to raspoloženje:
„Nismo glasali za Trampa da pošalje naše najbolje, naše najfinije, naše najelitnije vojnike da ginu na stranom tlu, dok niko ne ostaje da brani Ameriku.“

U toj rečenici sabrana je duboka unutrašnja kontradikcija američkog društva – između ambicije da se zadrži globalna dominacija i nespremnosti da se za tu dominaciju plati cena.

Analitičari upozoravaju da takva unutrašnja podela može predstavljati ozbiljniju prepreku od bilo kakvog spoljnog protivnika. Bez jasnog unutrašnjeg konsenzusa, spoljnopolitički potezi postaju spori, neodlučni i često kontradiktorni. Upravo u takvom vakuumu nastaje prostor za formiranje novih odnosa snaga na globalnom nivou.

Kada se svi ovi elementi sagledaju zajedno – povlačenje nosača aviona, tehnički problemi ključnog broda, rast nezadovoljstva unutar vojske i političke tenzije u zemlji – dobija se slika koja liči na početak ozbiljne promene.

But ide još dalje i tvrdi da bi eventualna pobeda Irana u ovakvom kontekstu imala daleko širi značaj od regionalnog, gotovo kao simboličan kraj jedne epohe američke dominacije.

Ipak, ostaje ključno pitanje na koje ni najiskusniji posmatrači nemaju jasan odgovor: da li je reč o privremenom taktičkom povlačenju pred novu strategiju ili o znaku da svet ulazi u fazu u kojoj jedna sila više ne određuje pravila igre.

Možda još važnije pitanje jeste – da li će Vašington uspeti da preokrene tok događaja ili će ova tiha, ali duboka promena nastaviti da se razvija bez velikih dramatičnih scena, ali sa dugoročnim posledicama koje tek dolaze na naplatu.