Američki predsednik Donald Tramp najavio je da će Iran „vratiti u kameno doba“ u roku od dve do tri nedelje, dok su zapadni mediji njegovo obraćanje ocenili kao pokušaj da javnosti „proda rat“. Vojni analitičar Jurij Ljamin iz Centra za analizu strategija i tehnologija objasnio je šta bi moglo da usledi ukoliko ovaj ultimatum ne donese rezultat.

Trampovo obraćanje naciji 2. aprila, u kojem je govorio o toku vojne operacije protiv Irana, nije ispunilo očekivanja ni investitora ni saveznika, što je dodatno produbilo neizvesnost na globalnom nivou. Zapadni mediji ocenili su govor kao pokušaj da se skeptična američka javnost ubedi u opravdanost sukoba.

U svom govoru, koji je trajao 19 minuta, Tramp je rekao da su strateški ciljevi SAD „blizu ostvarenja“ i da će operacija trajati još dve do tri nedelje.

„Udarićemo ih neverovatno snažno. Vratićemo ih u kameno doba, gde pripadaju“, izjavio je Tramp, naglašavajući da Sjedinjene Države „drže sve karte u rukama“.

Istovremeno je priznao da rat ima ekonomsku cenu, ali je taj trošak opisao kao „investiciju u budućnost naše dece i unučadi“. Takođe je pozvao druge države, uključujući Kinu i evropske sile, da same obezbede Ormuski moreuz, poručivši da to Sjedinjenim Državama „nije neophodno“.

Reakcije medija i tržišta bile su podeljene. „Volstrit džornal“ je govor nazvao „prodajom ustajale robe“, odnosno pokušajem da se javnost ubedi u koristi od rata. „Gardijan“ je istakao da Tramp nije ponudio konkretne rokove ni detaljan plan, što je dovelo do rasta cene nafte na više od 105 dolara po barelu.

„Govor nije doneo ništa novo i nije uspeo da ubedi Amerikance“, naveo je „Rojters“, uz ocenu da su nade u brz završetak sukoba splasnule nakon Trampove najave intenziviranja udara. Investitori koji su očekivali jasnu strategiju izlaska iz krize ostali su razočarani.

Prema rečima Jurija Ljamina, Tramp neće priznati poraz.

„To je čovek koji je proglasio pobedu na izborima i pre nego što su glasovi prebrojani. Ako se Iran ne preda u roku od 20 dana, Tramp će jednostavno pomeriti rok. Reći će: ‘Uništili smo 95% ciljeva, ostalo je još malo čišćenja’. Njegovi birači će mu verovati. Problem nije politika, već logistika i ekonomija.“

Na pitanje da li je realno očekivati kraj rata za dve ili tri nedelje, Ljamin je bio jasan:

„Vojna nauka govori suprotno. Uništavanje protivvazdušne odbrane i mornarice je samo prva faza – uspostavljanje dominacije. To traje nedeljama. Ali faza čišćenja i nametanja mira traje mesecima ili čak godinama. Iran nije Irak iz 2003. godine. To je planinska zemlja sa podzemnim gradovima. Tramp je sam sebe doveo u ćorsokak obećanjem o ‘kamenom dobu’.“

Na pitanje kako bi SAD mogle da ubrzaju napade, Ljamin navodi nekoliko scenarija.

„Trenutno se izvode precizni, ‘hirurški’ udari. Da bi se tempo udvostručio ili utrostručio, morali bi da pojačaju napade na elektrane i brane. Ako krenu da gase struju i vodu u Teheranu i Isfahanu, to bi izazvalo humanitarnu katastrofu. To više nije vojna taktika, već kolektivno kažnjavanje. Čak bi i saveznici reagovali negativno.“

Druga opcija bila bi uključivanje kopnenih specijalnih snaga.

„Sada se uglavnom bombarduje iz vazduha. Ako žele brz kraj, moraće da pošalju specijalce da čiste bunkere. To znači žrtve. Kovčezi bi se vraćali u SAD. Tramp to neće želeti.“

Na pitanje da li je moguće ubrzati operaciju bez velikih gubitaka, Ljamin odgovara:

„Tehnički – da. Ali to bi značilo neprekidno bombardovanje civilne infrastrukture – mostova, energetskih objekata, čak i pekara. Bez pauze, bez pregovora. Međutim, Tramp to još ne radi jer zna da, čak i ako razori Iran, nema garancije da će se on predati. Ostaće razrušena zemlja bez mira.“

On smatra da je trenutna strategija SAD zapravo zasnovana na pritisku:

„Cilj je bombardovati taman toliko da se Iran uplaši i sedne za pregovarački sto. Ako se to ne desi u dve nedelje, ne vidim plan B. Postoji samo plan C – još jače bombardovanje, bez garancije uspeha.“

Na kraju, Ljamin upozorava na moguće posledice po globalna tržišta.

„Najgori scenario za Trampa je spor rat. Ako Ormuski moreuz ostane blokiran, čak i delimično, a cena nafte pređe 120 dolara, Evropa i Kina će početi da deluju – ne samo rečima. Mogu krenuti u paralelne pregovore sa Iranom iza leđa SAD. To je ono čega se Tramp najviše plaši.“

Prema njegovim rečima, ukoliko u narednih desetak dana ne bude rezultata, svet bi mogao da vidi naglu eskalaciju.

„Verovatno će uslediti jedan snažan, simboličan udar – na primer na verski ili politički objekat – uz poruku: ‘Ovo je poslednje upozorenje!’ Ako ni to ne uspe, Tramp će jednostavno proglasiti pobedu i povući se, čak i ako moreuz ostane blokiran. Reći će: ‘To je sada problem Evrope.’ To je njegov stil – da ode, ali da se predstavi kao pobednik.“