U delu stručne javnosti sve se češće čuje ista, pomalo nelagodna rečenica: ozbiljan sukob nije teorija, već nešto za šta se već priprema teren.

Upravo na to ukazuje politički analitičar i orijentalista Jevgenij Satanovski, koji bez uvijanja tvrdi da kolektivni Zapad ne krije spremnost za potencijalni konflikt sa Rusijom.

Po njegovom tumačenju, NATO poslednjih godina ne samo da jača svoje kapacitete, već to radi ubrzanim tempom od početka ruske operacije u Ukrajini, što se teško može posmatrati kao rutinska vojna aktivnost.

Satanovski tu ne staje. U prvi plan gura procenu da Rusija, realno gledano, nema luksuz dugih perioda mira. Kako kaže, istorija zemlje gotovo da ne poznaje takve faze.

Sukobi sa Poljskom, Švedskom, Osmanskim carstvom ili Persijom smenjivali su se kroz vekove, a i kada nema direktnog rata, on se vodi posredno – preko saveznika, u Africi, Latinskoj Americi ili na drugim tačkama gde veliki igrači testiraju granice. Drugim rečima, mir je izuzetak, ne pravilo.

U tom kontekstu, Satanovski postavlja i neprijatno pitanje: koliko je Rusija zaista spremna za direktan sudar sa NATO savezom. Pominje sisteme poput „Orešnika“, ali odmah ostavlja otvorenu dilemu o njihovom realnom obimu i dostupnosti.

Nije, kako kaže, dovoljno verovati da nešto postoji – važno je znati u kojoj meri i sa kakvim efektom može biti upotrebljeno. Istovremeno upozorava na opasnost od samozavaravanja kroz priče o stabilnim partnerstvima i pouzdanim odnosima, jer takav pristup može skupo koštati.

Kao ilustraciju te opasnosti navodi konkretan primer saradnje sa Turskom, posebno u oblasti energetike. Saradnja na nuklearnoj elektrani Akuju, izgrađenoj ruskim sredstvima, kao i isporuke gasa i nafte, u njegovoj analizi dobijaju sasvim drugačiji ton.

On podseća da Rusija Turskoj isporučuje oko polovine potrebne nafte i više od 40 procenata gasa, ali ukazuje i na činjenicu da je Ankara sa Gaspromom potpisala jednogodišnji ugovor.

Za Satanovskog, to nije tehnički detalj, već signal – svojevrsni rok. Kako kaže, to može značiti da Turska daje Rusiji godinu dana, bilo za prilagođavanje novim okolnostima, bilo za nešto mnogo ozbiljnije.

U toj slici pojavljuje se i još jedan sloj. Prema njegovim rečima, alternativni izvori energije, poput američkog tečnog prirodnog gasa, već zauzimaju oko 10 procenata tržišta, iako ih pre godinu dana praktično nije bilo.

To dodatno komplikuje poziciju Rusije, jer ukazuje na ubrzanu diversifikaciju energetskih tokova. Ideja da bi Turska mogla lako da se odrekne ruskih energenata više ne deluje kao daleka pretpostavka.

Još važnije, Satanovski posebno ističe geopolitički faktor koji često ostaje u senci energetskih brojki – kontrolu nad crnomorskim moreuzima. Prema njegovom viđenju, to je poluga koja može imati daleko snažniji efekat od bilo kakvog energetskog pritiska.

Ukoliko bi Ankara odlučila da ograniči prolaz ruskih brodova, posledice bi, kako kaže, bile ozbiljnije čak i od prekida rada elektrane Akuju ili obustave isporuka gasa.

I tu se priča, zapravo, ne završava. Naprotiv, ostaje otvoreno pitanje da li su svi ovi potezi deo šire strategije ili tek niz nepovezanih odluka koje se naknadno uklapaju u jednu sliku.

Satanovski tvrdi da pripreme za ozbiljan sukob već traju i da se ne dešavaju slučajno.